U stvari, Trebinje ili trebinjski Grad (tvrđava), obuhvata svega 50 prljavih i polurazrušenih muslimanskih kuća, čiji kamen (jedini građevinski materijal u Hercegovini), kao dopuna, svojom sivom bojom daje ovim kućama naročito tužan ton. Grad opasuje razrušen bedem i šanac (hendek). Ulice su tako uske da liče na dvorišta. Na mnogim mjestima kuće su povezane prelazima podignutim iznad ulica. Van gradskog bedema smještena je prljava čaršija sa oko 70 dućana i tu, u predgrađu, živi nekoliko hrišćana trgovaca (svega 5 porodica) i 12 porodica Cigana muslimana…


Trebinje nije daleko — svega sat i po do dva. U početku smo jahali uzvišenjem između polja i vinograda, a zatim se spustili na Trebišnjicu. Ova rijeka, široka kao Moskva, teče vrlo brzo, „iz vira u vir“, kako to kaže narod. Izvire iz pećine (kod Bileće) blizu Grahova i ponire u drugu pećinu (u donjem dijelu Popova polja, blizu sela Hutova). Ovakve ponornice su jedna od specifičnosti hercegovačkog kraja. Kada u svom toku naiđu na kamenit teren planinskog grebena, protiču ispod njega i mnoge ponovo izbijaju na površinu s druge strane grebena. Narod tvrdi da je rijeka Ombla, koja kao bujica izvire iz velike pećine blizu Dubrovnika i ulijeva se u more poslije toka u dužini od tri vrete, u stvari ta ista Trebišnjica. Kako ne znam geološki sastav toga kraja, ne mogu pouzdano tvrditi da je ono tačno.
Crkve, ogoljene i male, stale bi u običnu sobu…
Na putu smo tu i tamo nailazili na skupine seoskih kućica, koje ovdje nazivaju selima. Neke od njih su na manastirskom zemljištu, a druge na turskom. U Dražin-Dolu, jednom od takvih sela, vidjeli smo ono što se u Hercegovini naziva seoskom crkvom. To je mala prostorija od kamena koja bi se kod nas, bez teškoća, mogla smjestiti u običnu sobu ma koje kuće. Gola daščana pregrada zamjenjuje ikonostas. Carskih dveri nema. Obična kamena ploča na malom stupcu služi umjesto oltara. U crkvi nema ni krsta, ni ikona, ni knjiga, ni bogoslužbenih predmeta. Sve to čuvaju po svojim kolibama seljaci iz okoline. Stvari se donose u crkvu samo onda kada se održava bogosluženje. Kad bi neki predmet ostao u crkvi, Muslimani bi ga sigurno odnijeli. U novije vrijeme vlast je dozvolila da se crkve zaključavaju. Prije su one morale biti stalno otvorene, bez vrata, pa su hrišćani, dolazeći na bogosluženje, često nalazili u njima mnogo nečistoće.


Pretpostavljam da će ove bijedne kolibice, posvećene Bogu u zemlji gdje je hrišćanstvo surovo ugnjetavano, da će te udžerice, koje pozitivno djeluju na pravoslavni živalj, i na kraju, da će ova zdanja, Bogu isto tako ugodna kao i veleljepni hramovi u kojima smo se navikli moliti, izazvati saučešće mnogih mojih čitalaca i čitateljki, pa će se neko i sjetiti da ih pomogne pošiljkom kakvih jednostavnih bogoslužbenih predmeta, odeždi ili knjiga…

U jugoistočnom dijelu Hercegovine ima vrlo mnogo ovakvih malih crkava. Sve su one, izgleda, zidane u početku turske vladavine. Ma koliko neugledne i bijedne, one svjedoče o revnosti trebinjskih hrišćana kada je u pitanju bogosluženje. U Bosni i sjeverozapadnoj Hercegovini gotovo i nema seoskih crkava. Mnoge od ovih crkava porušili su nedavno Turci. U nekima je srušen oltar. Uz one u kojima se vrši bogosluženje ili, kako to Srbi čudno kažu, „koje poje“, nema sveštenika. O njima vode brigu seljaci. Kako je većina seljaka u takvoj bijedi da se ovim poslom ne može baviti, iako za to ne treba mnogo vremena, ovu obavezu prima imućniji čovjek i tim se bavi „radi spasavanja duše“.
U Dužima sam sreo jednog takvog seljaka iz Popova koji je vodio brigu o četiri crkve. O većim praznicima, četiri do šest puta godišnje, dolaze u ove seoske crkve naizmjenično kaluđeri iz jednog od okolnih manastira, tj. iz manastira Duži, iz Zavale, u Popovu, ili iz Dobrićeva, u Zarječju. Ako monasi ne ponesu jevanđelje, služabnik i druge potrebne bogoslužbene knjige, tada se koriste nekakvim pocijepanim komadićima rukopisa iz XVI i XVII vijeka ili štampanom srbuljom, koje čuvaju seljaci. Pa i takvo bogosluženje, koje se održava 4—6 puta godišnje, od velike je pomoći stanovništvu. Na ovaj način svaki trebinjski hrišćanin može, mada rijetko, da sluša riječ božju, što bi bilo nemoguće kad bi se vršenje bogosluželja ograničilo samo na manastire. Zbog neprohodnih planinskih puteva i bijede u kojoj hrišćani žive (umrli bi od gladi kad bi samo nekoliko dana napustili posao), manastirima dolazi vrlo mali broj ljudi, i to mahom seljaka.

U crkvi nema ni krsta, ni ikona, ni knjiga, ni bogoslužbenih predmeta. Sve to čuvaju po svojim kolibama seljaci iz okoline. Stvari se donose u crkvu samo onda kada se održava bogosluženje. Kad bi neki predmet ostao u crkvi, Muslimani bi ga sigurno odnijeli.

Pozitivan uticaj ovih siromašnih seoskih crkvica ogleda se u sklonosti trebinjskih hrišćana ka prosvjeti, u njihovoj vanrednoj bistrini i svjesnom osjećanju vjere, osobinama po kojima se oni odvajaju od seljaka sjeverozapadne Hercegovine i Bosne, gdje seljak raste, ostari i umre ne prisustvujući nikada bogosluženju.
Pretpostavljam da će ove bijedne kolibice, posvećene Bogu u zemlji gdje je hrišćanstvo surovo ugnjetavano, da će te udžerice, koje pozitivno djeluju na pravoslavni živalj, i na kraju, da će ova zdanja, Bogu isto tako ugodna kao i veleljepni hramovi u kojima smo se navikli moliti, izazvati saučešće mnogih mojih čitalaca i čitateljki, pa će se neko i sjetiti da ih pomogne pošiljkom kakvih jednostavnih bogoslužbenih predmeta, odeždi ili knjiga… U Begovoj kući kod trebinjskog mudira
Pređosmo Trebišnjicu (nazivaju je, izgleda pravilnije, i Trebinjšicom, Trebinjšticom, Trebinjčicom) primitivnim širokim čamcem; prvo prevezoše nas, a zatim konje. Put je i ovdje bio vrlo loš. Neočekivano i na naše veliko iznenađenje, ukaza se i komadić kaldrme. Zainteresovan njenim porijeklom, dobih ovakav naivan odgovor: „Put je i ranije ovdje bio do te mjere loš da je jedan Turčin slomio vrat na njemu. Poslije toga slučaja njegovi sinovi, po zavjetu, kaldrmisaše ovaj komad.“ Ipak mi je bilo neobjašnjivo zašto su na nekoliko mjesta duž ovog puta namjerno razbacane gomile kamenja tako da se čovjek i ovdje može spotaći i slomiti vrat kao i onaj Turčin o kome su mi pričali. Kad se približismo Trebinju, kaldrma se završi.
Na mnogim mjestima ispred grada stajale su grupe hrišćana očekujući naš dolazak. Na ulasku u grad dočekao nas je trebinjski mudir (okružni načelnik) Hadži-beg Resulbegović. Na divnom arapskom pastuvu, praćen mnogobrojnom ali vrlo odrpanom svitom, mudir nam je ponudio smještaj u svome ljetnikovcu. Ne namjeravam detaljno opisivati tursku kuću. U ovom tipu zgrada nailazimo uvijek na dva potpuno odvojena odjeljenja: muško i žensko.
Muško odjeljenje sastoji se od praznog, prljavog predsoblja i veće, ćilimima zastrte sobe. U sobi, uz njena tri zida, postavljeno je uzvišenje od dasaka (obično do 1/4 aršina), sa razmještenim jastucima, na kojima se sjedi. Uza četvrti zid, onaj na kome se nalaze vrata, pričvršćen je poširok zagrađen prostor, načinjen takođe od dasaka, koji visinom ne dopire do tavanice. U tom prostoru su ugrađeni ormančići, koji imaju vratašca i police za kaveno posuđe i šoljice, pokatkad čak i kupatila, i druge kućne prostorije. Ovaj zagrađeni prostor proteže se duž cijelog zida, s ispustom u obliku svoda više vrata. Ovo je neophodan inventar turske sobe.
Druga je njena karakteristika, ukoliko se pretenduje na eleganciju, tavanica obojena svijetlim bojama: žutom, zelenom, crvenom i dr. Turska soba ima, po pravilu, samo jedna vrata. Unutrašnji saobraćaj u kući ne postoji. Iz sobe se izlazi ili na divanhanu, koja okružuje gornji sprat kuće gledano iz dvorišta, ili na verandu. Sve druge sobe nalik su na ovu opisanu. One su samo manje, ćilimi u njima lošiji i prljaviji, a na tavanicama nema slikarija.
Hrišćanske kuće po gradovima do detalja su uređene na isti način. Tavanicu zovu šiše. U bogatijim kućama njegova konstrukcija je vanredna. Sredina (rozeta ili orta) bogato je ukrašena rezbarijama. Divanhana je zatvorena sa tri strane zidovima, dok je veranda, u stvari, drveni natkriveni balkon ili trijem, koji se slobodno ističe van, iz same mase kuće, ali ga prekriva zajednički krov.
Slatkorječivost i svirepost
Trebinjski mudir Hadži-beg Resulbegović neobičan je čovjek i njega poznaje cijela Hercegovina. Potomak jedne od vodećih porodica domaće muslimanske aristokratije, on je, zajedno sa stolačkim mudirom Hamza-begom Rizvanbegovićem, koga ću uskoro predstaviti poštovanom čitaocu, danas jedini potomak onog sloja domaćeg plemstva koje je stoljećima nasljedno upravljalo Hercegovinom i Bosnom. Pošto je ugušila bunu bosanskohercegovačkih Muslimana 1851. godine, centralna turska uprava srušila je vlast te aristokratije i, umjesto nasljednih domaćih upravitelja, postavila za okružne načelnike carigradske činovnike. Hadži-beg Resulbegović, u Trebinju, i Hamza-beg Rizvanbegović, u Stocu, uspjeli su da se prilagode novonastaloj situaciji i postadoše činovnici tamo gdje su njihovi očevi i djedovi vladali poput polunezavisnih srednjovjekovnih barona.
Štaviše, Hamza-beg je obukao i mundir, stvar omrznutu kod Slovena Muslimana, dok je trebinjski starješina sačuvao pradjedovsku čalmu i kaftan sa dugim skutima, obilježja učenjaka „uleme“. On je, naime, išao u Meku, naučio napamet Kuran i uživa glas takvog mudraca kome nema ravna u cijeloj Hercegovini. Pružila mi se prilika da u ovoj dvojici plemića upoznam dva specifična tipa nekadašnje hercegovačke muslimanske aristokratije. Stolački mudir Hamza-beg predstavnik je njene plemenite strane, pored one surove: njene hrabrosti, iskrenosti i dobrodušnosti (kojoj, uostalom, nije smetala povremena svirepost). Trebinjski mudir je primjer njenog fanatizma i sistematske surovosti. Čak mu je i lik grub i neprijatan. Međutim, primio nas je vrlo ljubazno upućujući nam obilje sladunjavih riječi. Govorio nam je o svojoj pravednosti prema hrišćanima, „vlasima“ (kako Sloveni Muslimani nazivaju svoje podanike hrišćane) i isticao prijateljstvo sa kaluđerima manastira Duži.
Kasnije smo doznali da ga svi hrišćani trebinjskog kraja jednoglasno nazivaju svojom krvopijom. On je organizator sistematske pljačke u svome okrugu. Autoritetom svoga zvaničnog položaja zataškava najteže surovosti Muslimana spahija i nastoji da spriječi svaku mogućnost upućivanja hrišćanskih žalbi paši ili vladi. Ako je, mimo njega, doprla kakva tužba do Mostara, paralizovao je svaku intervenciju pod izgovorom da se prikupljaju podaci na licu mjesta i da se vodi istraga. On podstiče Muslimane u fanatizmu protiv hrišćana odobravajući njihovo proganjanje. Ovaj isti Hadži-beg je, na koncu, toliko izazvao hrišćane da su se oni, na zajedničkom sastanku prošlog decembra (decembra 1857. godine, prim. prir.), odlučili da kolektivno mole vladu za zaštitu. Hadži-beg je tada dao trebinjskim Muslimanima znak za podmukao napad na ovaj hrišćanski skup i tako postao jedan od uzročnika ustanka, koji je opustošio ovaj nesretni kraj i prekrio ga pepelom i krvlju. Govorilo se da je vlada odlučila da ovoga fanatika smijeni. Ali, ako ga i ne udalji iz Trebinja, hrišćanima neće biti lakše, jer on, i bez zvanične funkcije, po svome aristokratskom položaju i bogatstvu ostaje i dalje muslimanski glavar u cijelom trebinjskom kraju.
Na divanu, u oblacima dima…
Zainteresovan Hadži-begovom ličnošću, ne pomenuh lica koja smo zatekli u njegovoj kući. Ona su nam se učinila vrlo karakterističnim; ali ih neću opširno opisivati. Tu je bio sutorinski mudir (Sutorina — mala tvrđavica na onom uskom pojasu turske zemlje koji klinasto zalazi u austrijski posjed i izbija do obala Kotorskog zaliva), sutorinski mudir, kažem, tipični činovnik Osmanlija, – kome su pružili jednu jedinu stolicu u Hadži-begovom domu i koji nam je na početku razgovora stavio do znanja da ne jede prstima, jer u Sutorini ima viljušku. Obična kukavica, kao i svaki činovnik Osmanlija. Na prvu vijest o hrišćanskom ustanku u Hercegovini, on se do te mjere prepao da je napustio svoju tvrđavu i pobjegao u Crnu Goru, uvjeren da će jedino pod zaštitom crnogorskog kneza biti van opasnosti od proganjanja pobunjene raje. Ovdje je sjedio i natmureni, ćutljivi Albanac orlovskog nosa, žute kože i jastrebovih očiju. Bio je to bimbaša (major), starješina bašibozuka (neredovne milicije) Toska, koji drže karaule prema crnogorskoj granici.

Zaista je neprijatna stvar sjediti tri sata u oblacima duvanskog dima i biti predmet pažnje s kojom se promatraju prekomorske rijetkosti, a istovremeno odgovarati na beskonačna glupa pitanja. Naročito ako čovjek nije naviknut na ovakve situacije.

Kada u razgovoru pomenuh ime „Gege“, on se odjednom trgao iz apatije kao pod djejstvom čarobne riječi. „Gege!“ uzviknu on, a oči mu sijevnuše i neobično se nasmija. „Gege, pa to je najpodliji narod na svijetu: nemaju mozga u glavi ni vjere ni pravde u srcu. Stalno razmišljaju o tome kako bi ubili ili opljačkali čovjeka.“ Mnogi možda ne znaju da je albansko stanovništvo podijeljeno na dvije osnovne plemenske grupe: na sjeveru žive Gege, a na jugu Toske. Oni govore nešto malo modificiranim dijalektima. Po mišljenju ovoga moga bimbaše možete zaključiti koliko Toske vole Gege. Ako, pak, upitate Gege za Toske, čućete gotovo isti takav „prijateljski“ sud.
Ostala lica ovoga društva neću vam ni predstavljati. U želji da vide Moskove, došlo ih je toliko da na divanu nije bilo dovoljno mjesta za Muhamedove sledbenike. Moskovi su se, pak, skrivali od njihovih radoznalih pogleda u neprobojnim oblacima duvanskog dima. U sobi je bio neprekidan pokret: svakog časa ulazio bi poneki Musliman sa čalmom i u „širokom odijelu“, učinio bi „selam“ (tj. pozdrav) domaćinu prinoseći ruku grudima, ustima i čelu, zbacio s nogu obuću, prikupio skute odjeće i, skačući vješto na divan, spustio se pa njega prekrštenih nogu pod sobom. Poslije ovih radnji, koje se obave u tren oka, obnavljaju se „selami“, i to ne samo domaćinu nego i cijelom društvu po redu. Na koncu se obraća i meni pitanjem: „Kako si?“ „Jesi li dobro putovao?“ „Jesi li rahat?“„Je li ti neobično u našoj zemlji?“ i slično. Zatim bi u miru zapalio lulu i u tišini, rijetko prekidanoj novim pitanjima, popušio duvan, skočio, vješto navukao obuću i, ne govoreći ništa, bez ikakvih „selama“, napustio prostoriju ostavljajući svoje mjesto novim posjetiocima.
Iz jedne činije, drvenim kašikama…
Zaista je neprijatna stvar sjediti tri sata u oblacima duvanskog dima i biti predmet pažnje s kojom se promatraju prekomorske rijetkosti, a istovremeno odgovarati na beskonačna glupa pitanja. Naročito ako čovjek nije naviknut na ovakve situacije. Od te gozbe je moga saputnika užasno zaboljela glava i nervi mu popustili, dok sam ja pokazivao, ni sam to ne očekujući, djelić one stoičke hladnokrvnosti kojom se u vjelikoj mjeri odlikuju životinje navikle na menažeriju. No, pred veče domaćin odluči da prekine ovu predstavu. On se povuče, i time je dat znak da se može večerati.
Turci smatraju da je neuljudno sjediti sa gostom za stolom dok on ruča ili večera. Po njihovom shvatanju, nekulturno je čak i prisustvovati takvom objedu. Ako to moraju učiniti, onda se obavezno prethodno izvinjavaju za svoju neuljudnost.
Prvo su nam donijeli umivaonik i kad oprasmo ruke, prostriješe nam po koljenima dug zajednički peškir umjesto salveta. Zatim prinesoše nizak šestougaoni stočić (do pola aršina visine) i smjestiše ga između nas. Na stočić postaviše kalajni poslužavnik sa zdjelom vodnjikave čorbe i komadima plosnatog, sipkavog, sivkastog (ali pšeničnog) hljeba, koji zovu „pogačom“, i sa drvenim kašikama, poput naših seljačkih kašika.
Tanjira nema, nego se jede iz zajedničke činije, uvijek male, okrugle, načinjene od kalaja, sa kalajisanim poklopcem. Takvih činija iznosilo se mnogo, ponekad dvije do tri istovremeno. Tu se servirala govedina sitno isječena i pržena na maslu u tiganju i jelo od mlijeka. Zatim opet sitno izrezana govedina pečena na roštilju i gusto kiselo mlijeko, pa ponovo jelo od mlijeka i slatkiši, i opet nove poslastice, pa bravetina i obavezan završetak turskog objeda — pilav.
Svega 50 prljavih i polurazrušenih kuća…
Poslije ovakvog gurmanskog bilansa, šta mi još ostaje da kažem o našem boravku u Trebinju? Zaista, potrebno je opisati sam grad, toliko poznat u cijeloj Hercegovini. Njega pominje i vizantijski car Konstantin Porfirogenit u H stoljeću. Trebinje je bilo prijestonica zasebne srpske kneževine.
Posmatrano iz daljine, Trebinje ima izgled dugačkog naselja smještenog u podnožju planinskog grebena Gljiva i na ivici bogatog polja, koje natapa Trebišnjica. Odvojene skupine kuća nose posebne nazive i tretiraju se kao naselja van grada.

Trebinje je, sa svojom bližom okolinom, glavni bedem islama u istočnoj Hercegovini. Ali istočno od Trebinja i njegove najbliže okoline prostiru se oblasti u kojima žive pravoslavci bez ikakve tuđe primjese. To su: Zupci, Kruševice, Dračevica, Ljubomir i u njima je narod svjež; zdrav i ratoboran. Iako malobrojan, ovaj narod našao je načina da do današnjeg dana ne primi Muslimane u svoja naselja.

U stvari, Trebinje ili trebinjski Grad (tvrđava), obuhvata svega 50 prljavih i polurazrušenih muslimanskih kuća, čiji kamen (jedini građevinski materijal u Hercegovini), kao dopuna, svojom sivom bojom daje ovim kućama naročito tužan ton. Grad opasuje razrušen bedem i šanac (hendek). Ulice su tako uske da liče na dvorišta. Na mnogim mjestima kuće su povezane prelazima podignutim iznad ulica. Van gradskog bedema smještena je prljava čaršija sa oko 70 dućana i tu, u predgrađu, živi nekoliko hrišćana trgovaca (svega 5 porodica) i 12 porodica Cigana muslimana.
Po okolnim naseljima ima priličan broj hrišćana, ali ih pored Trebinja ima manje nego Muslimana. Trebinje je, sa svojom bližom okolinom, glavni bedem islama u istočnoj Hercegovini. Ali istočno od Trebinja i njegove najbliže okoline prostiru se oblasti u kojima žive pravoslavci bez ikakve tuđe primjese. To su: Zupci, Kruševice, Dračevica, Ljubomir i u njima je narod svjež; zdrav i ratoboran. Iako malobrojan, ovaj narod našao je načina da do današnjeg dana ne primi Muslimane u svoja naselja.
Kakav bi se krasan hotel Bellevue mogao tu podići!
Od Trebinja smo krenuli na sjever i sjeverozapad. Kako se računa, do Ljubinja ima 8 „lijepih“ (ruski doslovno „prekrasnыhъ“ u značenju „dobrыhъ“) sati, tj. koliko se god žurio, nećeš stići prije desetočasovnog hoda. Lošim drumom moramo se popeti vrlo visoko na greben Gljivu, a zatim na Kličanje. Kada se sa Kličanja osvrneš i pogledaš nazad, sam prizor ti pruža naknadu za svu muku podnesenu uspinjanjem na toliku visinu, na kojoj je i toga toplog ljetnog dana (u Hercegovini je maj — ljeto) bilo hladno. O, kad bi ovo bilo u Njemačkoj, pomislismo. Kakav bi se krasan hotel Bellevue mogao tu podići!
Pred nama se proteže planinski lanac koji odvaja Hercegovinu od Dalmacije. Desno i lijevo naziru se u daljini mračni i tmurni planinski masivi, a pod nama zeleno Trebinjsko polje, kojim se vijuga plava traka — rijeka Trebišnjica. Malo niže planine oko Trebinjskog polja izgledaju s ove visine kao brežuljci, a iza njih naziru se doline. Pod našim nogama, baš tamo gdje rijeka čini okuku, vidi se naselje sa većom ruševinom. To su ostaci nekad čuvenog manastira Tvrdoša (godine 1694. Mlečani su ga digli u vazduh prilikom povlačenja ispred Turaka, prim. prir.) Penjemo se još više i vidik nam zakloniše nepravilni oblaci planinskih prevoja. Izlazimo na visoravan na vrhu Kličanja.
Na ovom neprivlačnom predjelu, koji se zove Trebijovi, nailazimo samo na kamen. Krševite rudine oivičavaju skoro potpuno neobrađene vrtače i obrazuju, sa lijeve strane, dug i po svojoj nepristupačnosti strašan planinski splet (Siljevac, malo dalje Radovina i Bjelašnica), koji dijeli plodno Popovo polje od ljubinskog kraja.
U jednoj od mnogih dolina pod tim vijencem nailazimo na siromašno hrišćansko seoce Grbeši. Iznenadili smo se neobičnom kamenom stubu pored puta. Na njemu je grubo isklesan oblik ljudske glave, ali bez fiksiranih crta lica, nešto poput kamenih „baba“, kipova obilno razbacanih po južnoj Rusiji. Još više smo se iznenadili priči naših pratilaca o tome kako su ti stubovi (ili „biljezi“, kako ih oni zovu) udareni u neprekidnom redu sve do mora, kao i tome da su te biljege postanili Grci, koji su ovdje živjeli u stara vremena.
Grčka groblja u Zagori
Još nije kraj našem putovanju po ovim rudinama. Na redu je opet penjanje, a iza novog planinskog grebena pokaza nam se mala opština Zagora, koncentrisana u hrišćanskom selu istoga imena, koje se vidi u dolini. Pored puta vidimo samo kolibe u kojima ljeti žive (ili su obavezni da žive) panduri, čuvari bezbjednosti puteva. Pošto su čuli za naš prolazak, svi su bili na svojim mjestima.
Naši tjelohranitelji — pješaci, koji su nas pratili iz Trebinja, oprostiše se ovdje s nama zahvalivši se na bakšišu, a kao njihova smjena priđe nam 6 pandura. Izvanredno čuvanje bezbjednosti putnika! Dva pandura idu pješke ispred vašeg konja prebacujući se ili skačući s kamena na kamen i na ramenu nose napunjenu pušku okrećući, sa neshvatljivom ravnodušnošću, cijevi pravo na vaše čelo. U početku nenaviknut, čim pogledaš cijev, osjetiš se vrlo neprijatno: šta bi bilo da iznenada, pri nevještom pandurovom skoku, odapne oroz na pušci? Kasnije putuješ po nekoliko časova ne obraćajući uopšte pažnju na hladnokrvne liktore. U Turskoj je vazduh takav da čovjek, htio-ne htio, mora postati fatalista.
U Zagori može arheolog naći zanimljivih detalja: na dva mjesta na uzvišenju razbacano je mnoštvo ogromnih kamenih ploča, pravilno i brižljivo otesanih (ovo su, vjerovatno, srednjovjekovni nadgrobii spomenici — stećci, prim. prir.).

Predanje o Grcima, narodu koji je ranije živio u Hercegovini, sve dok nisu došli Srbi i oduzeli im zemlju, vrlo je živo u ovom kraju… Te su priče uvijek iste. O tim starim Grcima nisam čuo nikakvih detalja, a ni o tome kuda su se oni sklonili kada su došli Srbi. Priča se samo da su bili ogromnog rasta i neobično snažni.

One su dijelom položene, a dijelom, osobito one krupnije, stavljene su neposredno na zemlju. Očekivali smo na njima natpise, ali nismo našli nijedan. Pratioci nam rekoše da je i ovo groblje ostalo od Grka, ranijih stanovnika zemlje. Ovakvih nekropola ima vrlo mnogo po cijeloj Hercegovini, a naročito na Popovom polju, gdje, izgleda, ima i spomenika sa natpisima.
Predanje o Grcima, narodu koji je ranije živio u Hercegovini, sve dok nisu došli Srbi i oduzeli im zemlju, vrlo je živo u ovom kraju. Ovo predanje su mi neprestano ponavljali i Muslimani i hrišćani duž cijelog pograničnog hercegovačko-dalmatinskog rejona: u trebinjskom okrugu, oko Mostara i u livanjskoj i glamočkoj nahiji, koje pripadaju Bosni, ali su po svome položaju i prirodi produženje Hercegovine.
Te su priče uvijek iste. O tim starim Grcima nisam čuo nikakvih detalja, a ni o tome kuda su se oni sklonili kada su došli Srbi. Priča se samo da su bili ogromnog rasta i neobično snažni. U istočnom dijelu Hercegovine, koji graniči sa Bosnom, i u Bosni (izuzev pomenute dvije nahije) nisam čuo ta predanja. Tamo, koliko mi je poznato, nema takvih spomenika…
Takvih ploča i stubova vidjeli smo stotinama na putu od Trebinja do Mostara, a onaj ko ih bude tražio van puta, nabrojaće ih hiljadama. Nisu svi ovi spomenici bez ukrasnih znakova. Na nekima smo vidjeli grubo skicirane figure ljudi, konja, strijela i nekakvih fantastičnih uobličenja…
Poslije napornog putovanja, koje nam je izgledalo beskonačno, opustismo se u lijepo, dobro obrađeno polje, u kome su nas očekivali na okuki pod šumom. Tu je, naime, izišao ljubinski mudir-vekil, tj. namjesnik okružnog načelnika…
Priredio :Rade Savić