Kočerin u Gradu Širokom Brijegu prošlog je vikenda bio mjesto neobičnih susreta, oživljavanja uspomena, povratka korijenima, dolaska Monike Grubešić iz daleke Argentine, koja je odlučila upoznati rodbinu svog oca Slavka koji je 50-ih godina prošlog vijeka otišao u Argentinu.
U tim vremenima radilo se od jutra do sutra i strijepilo za svoje najbliže. Tako i Grubešići nisu dočekali svog Ivana, Slavkova i oca Jure, Stanka i Bože te muža Zorke, rođene Sesar. Stradao je u Bleiburgu i izgubio mu se svaki trag. Život je jedva sačuvao i Božo. Kući je došao s 30 kilograma, a da nije bilo majke tih 40-ih godina, pitanje je da li bi uopšte preživio jer su od njega ostali samo kost i koža. Sve je to Moniki pričao njen otac Slavko. Iako dječak, rano se počeo brinuti o svojim najmilijima čuvajući ovce na Garištu. Međutim, porodica se dlučila tada na put u Italiju. Tamo je Slavko brzo primijećen te je angažovan kao maneken i model. Uz sve to, majka Zorka i braća Jure i Stanko su se izgubili, dok je Božo odlučio put Hercegovine, živjeti svoj na svome.
Slavko je i dalje bio u Italiji, a svojoj porodici više nije mogao ući u trag. Ali tištilo ga je to, pa i taj život modela i manekena koji ga, uprkos dobroj zaradi u onim vremenima, i nije previše privlačio. Odlučio je promijeniti život iz temelja, osjetio je poziv za promjenom svog života. Odlazi u samostan s namjerom da postane sveštenik. A kako su Božiji putovi čudni, On ga, izgleda, nije vidio u svešteničkoj mantiji, već ga je poslao na novu misiju, u Argentinu, gdje neće živjeti nekim neobičnim stilom, već postati čovjek sa stilom u smislu uspješnog preduzetnika i ostvarenog porodičnog čovjeka, uvijek spremnog priskočiti u pomoć.
Počeo je vrijedno raditi, ali i tragati za porodicom jer je čuo da bi braća i majka mogli biti tu. I to se dogodilo. Radosti nije bilo kraja kada se njih četvoro srelo. Slavko je obavljao razne poslove, a onda postaje i direktor jedne banke u Argentini. Oženio je Špankinju, a novca je bilo sve više. Ali, kako to obično biva, brojne obaveze promijene prioritete i Slavko za života, nažalost, rodnu kuću više nikad nije vidio, ali redovno se javljao bratu Boži.
Slavkova je kći Monika za vikend posjetila i crkvu u Kočerinu, pomolila se na grobu svog strica Bože koji je preminuo 1998. godine, bila u župnoj kancelariji kod fra Marija Knezovića, gdje je na poklon dobila i knjigu o župi Kočerin, obišla rodbinu Grubešić, svog rođaka Jozu, kod čije je porodice i boravila.
U Garištu, u napuštenoj kući gdje se Slavko rodio i živio sve do odlaska u Italiju, pustila je Monika i suzu. Emocija ne nedostaje kad se čovjek vrati ondje odakle je sve krenulo, odakle je potekao, premda ne bijaše tu rođen. Sa svojim mužem Klaudijom i sinom Ekekijelom Heremiasom Frankom Grubešićem čuvaće u Argentini uspomenu na svoje pretke, a želja joj se ponovo vratiti u Hercegovinu.
Ante Kolobarić, čovjek koji je otkrio ovu priču, nastavlja tako povezivati iseljeništvo s otadžbinom. Mnogima iz dalekih krajeva pomogao je posljednjih godina pronaći korijene,
Napišite svoj komentar!