Jarane, ja obiđoh cijeli svijet i poslije 20 godina vratim se u Trebinje i nađem vas dvojicu na istom mjestu. I još me ne pitate šta pijem nego mi donesete moju omiljenu kafu. Ovo samo u Trebinju ima“, izjavio je prije par godina jedan Sarajlija sa engleskom adresom i u kratkim crtama dočarao magiju kultnog trebinjskog kafića Bulls.
I zaista, u lokalu ušuškanom na Glavnoj ulici, konobari Slaviša Milićević i Milenko Gudelj, Trebinjcima poznatiji kao Slavo i Štreca, više od dvije decenije, sitnim, ali bitnim gestovima pažnje, čine da se brojni Trebinjci rado vraćaju u Bulls.
Milenko i Slaviša su rođeni u 20 dana. Zajedno su išli u školu, zajedno odslužili vojni rok na Manjači 1994. godine i zajedno rade već 22 godine. Tvrde da se poznaju u dušu, a da li je stavrno tako?
„U Bulls-u sam od kraja 1996. godine. Kum Dragan Runjevac Ćoćo me je preporučio gazdi i od tada sam ovdje. Toliko sam ovdje da mogu svakom gostu psiholog biti. Čim mu glava promoli na vrata znam tačno šta misli i maltene koliko para ima.“ - vrlo duhovito započinje naš razgovor Slaviša Milićević.
Period rata i neposredno nakon rata, jedino je vrijeme koje Slavo, kako ga zovu stalni gosti, želi da izbriše iz sjećanja, jer, priča nam, i u kafani su se teško prebrodile pogibije i ranjavanja dragih ljudi, a bila je i velika besparica. Humorom su prevazilazili te najteže trenutke. Ono što mu svaki dan popravi raspoloženje, pa i ako uveče ostane do kasno na poslu, a ujutro već u šest sati mora otvoriti lokal, su trenuci kad se na vratima pojavljuju njegovi kumovi – Sandro i Ćoćo. Kafe s njima nemaju cijenu.
A kult kafe se gaji u Bulls-u. Priča je to koja godinama kruži po Trebinju pa se smatra da istinski ljubitelji kafe ovdje i izlaze. Dok razgovaramo s njima, neprestano se smjenjuju za kafe aparatom i samo odjekuje – mala, velika s hladnim mlijekom, espreso, bijela, nes...
„Srećom, vrlo je malo namćora među gostima. Najviše volim one što 25 godina nisu promijenili piće. Čim ih vidim u dvorištu već im posluženje spremam, mada, iskreno, divim im se. Čudo je navika, ali opet 25 godina je 25 godina. A za tih 25 godina mnoge smo zore dočekali ovdje. Prije se više slavilo. Harmonike, trubači, pjevali Bajro, Buha... Mijenjaju se i vremena i ljudi. Mijenja se sve. Današnji gosti su šminka...“ – pomalo nostalgično pokušava Slavo da proleti kroz prethodne dvije i po decenije pa mu u jednom trenutku, osmijeh zaigra na licu, vjerovatno se sjeti nečega pa reče: „Meni je najteže padalo da radim do kasno. Tada bih samo obraćao pažnju ko je malo više popio i taksijem te goste slao kući. Uvijek mi je bilo bitno da svi zdravo stignu kući“.
„Dočekali smo i ispratili mnoge generacije i maturanata, ali i trebinjske gospode. Posebno bih pomenuo generacije trebinjskih intelektualaca koji su ovom lokalu davali jedan građanski štih i ovo mjesto tvorili kultnim. Mada čar ovog našeg mjesta je u tome što su ovdje podjednako dolazili i najmoćniji direktori i čistači ulica i svi su nam bili podjednako važni. Čak, možda, ovi drugi i pomalo draži. Posebno su nam uvijek bili dragi neki specifični gosti, koji dišu Trebinje. Jedan od takvih je na slici pored ulaznih vrata – Gojko Mrdić.“ - dopunjuje Slavove riječi Milenko, koji je navikao da ga svi oslovljavaju sa Štreca i pokazuje nam umjetničke slike Milorada Ćorovića i Vuka Roganovića na zidovima lokala.
Slaviša i Milenko imaju bezgranično povjerenje u stalne goste pa im i ključ od ulaznih vrata ostavljaju. Smiju se i u glas kažu da kad vide da će neko zalomiti, a ujutro moraju lokal otvoriti u šest sati ili ako neko rano ide na put, kažu: „Ključ ti je tu i tu!“ I zaista, ljudi otvore, naprave kafu, ostave sve što treba, zaključaju i odu.
„U 70% slučajeva ne trebamo pitati gosta šta će piti. Ima konobara koji ne vole služiti cijeđene sokove ili nes kafu, a nama je svejedno. Istina je da kapućino ili nes kafa oduzimaju malo više vremena, a mi smo obično sami u smjeni. I konobar i šanker si, ali poslije ovoliko godina čim vidim da čovjek ulazi u baštu, a znam šta pije, već sam napravio pola“, nastavlja naš razgovor Milenko Gudelj, koji je u ovom lokalu od 1999. godine.
Pamte Slavo i Štreca mnoge generacije i drago im je kad ti ljudi dođu na par dana godišnjeg odmora u rodni kraj pa svrate da im se jave.
„Nikad nismo dozvoljavali tuču, nered, probleme, ... Nikad niko u Trebinju nije rekao da se nešto ružno desilo u Bulls-u, a bilo je raznoraznih situacija. Mada, preovladavaju veselja, fešte, rođendani, pamtim i odlaske na odsluženje vojnog roka, ali i lijepe djevojke koje su ovdje izlazile. Ovo je mjesto dobre kafe i još boljih šala, pogotovo kad upadne inspekcija.“ - očigledno je duhovit i Milenko Gudelj, koji kaže da u ovoj kafani niko nikad nije ostao dužan, a da je gazda Đuro častio mnoge.
I njih dvojica vole dobru kafu, ali kad je piju, uvijek sjede u prvom dijelu. Valjda, po navici. Priznaju da se svaki dan posvađaju, u vrijeme brojanja pazara, ali za pet minuta kao da ništa nije bilo.
„Pamte ovi zidovi mnogo. I velike lopove i najpoznatije ličnosti regiona. Kad je Majo držao Muzej, tamo je došao Rambo Amadeus. Za šankom je bio pokojni Žare Vučić, koji mu je rekao da su familija. Ovaj pitao kako, a Žare rekao: „Pa majka mi je od Amadeusa!“. Rambo je ostao oduševljen trebinjskim humorom pa je poslušao Žareta – da je najbolja kafa kod nas i zato je svratio, a zatim i spjevao pjesmu o šećeru koji ne može propasti kroz cvijet. Svraćali su i Džej i Vlado Georgijev, Miroslav Lazanski, i brojni poznati glumci, političari... ali mi više pamtimo neke obične gradske likove koji čine našu svakodnevicu zanimljivijom.“ - pričaju nam Slaviša i Milenko, koji su i važne momente u svojim privatnim životima poput vjeridbi, vjenčanja i rođenja djece, proslavili na radnom mjestu častivši sve koji su se tu zatekli.
Nisu Slavo i Štreca prvi konobari u Bulls-u. S poštovanjem pominju i momke koji su tu radili prije njih ili sa njima - Ljuba Paranos, Bodiroga, Ćoćo Runjevac, Mačak Milojević, Zdrava, Nenad Crnogorac, Džime, Sinda, Koka, Danac, Igor Perinčić, Cera, Saša Gudelj... a koji i danas skoro pa svakodnevno navrate, a pominju i mnoge stalno goste i o svakom od njih imaju bar po jednu anegdotu. Jer, takvi su ljudi. Pričljivi, veseli i nasmijani. A magija Bulls-a je upravo u dobroj šali.
Može li mali gusti?
„Bila je to 2001. godina. Pamtim da je tih dana u Trebinju organizovan prvi moto skup. Đule iz grupe Van Gog je gostovao preko puta nas, na Radiju Pegaz, i ne znam kako, ali se obreo kod nas na piću. Tamo ovamo, prolazi vrijeme, dobro se zapilo.Đule je pio Džek Danijels i čašu koka kole s ledom. Pije on, pije, a nama nestašica koka kole. U neka doba govorim Đuru – Šta ćemo, sramota je, nemamo koka kole?! Đuro sliježe ramenima. Đule naručuje i dalje i ja šta ću, kažem mu – Role, može li mali gusti? Nema više kole! Nastao je smijeh, a on se toliko oduševio da je otišao u auto i donio mi cd“, priča nam Štreca jednu od milion kafanskih anegdota.
U 20 kvadrata, 57 osoba!
Đuro Roganović je želio otvoriti kafić još 1991. godine, ali je počeo rat ...
„Kad smo vidjeli da se situacija koliko - toliko stabilizuje, da se nazire kraj rata, moj pokojni otac i ja smo počeli razmišljati kako realizovati tu ideju. Nešto smo improvizovali i 1994. godine otvorili kafić od 20 kvadrata. To je danas ovaj ulazni dio i šank. Toliku sam tremu imao da nisam ni došao na otvaranje, a to veče je u Bulls-u, ni naziv nismo nikad promijenili, u 20 kvadrata bilo 57 osoba. Poslije sam još dva puta proširivao i sad lokal ima 60-ak kvadrata“, priča nam vlasnik Bulls-a i treći zaposleni u ovom zanimljivom timu, koji kaže da Slavišu i Milenka doživljava kao familiju.
„Posvađamo se svaki dan, ali za pet minuta kao da ništa nije bilo. Vjerujem i da mi se smiju iza leđa kad krenem van i prokomentarišu nešto, sve je to normalno kod nas!“ - kroz grlen smijeh priča nam Đuro o funkcionisanju kafića.
VINjAK – ČIVAS
„Jedan naš stalni gost je bio u inostranstvu par godina. Malo došao do para pa znaš kako je - da se pokaže. Prije nego što je otišao u inostranstvo pio je lozu. Međutim prođe desetak godina i eto njega jedno veče i kaže – dupli čivas. Mi smo se samo pogledali i cijelu mu noć sipali dupli vinjak. Uredno smo mu naplatili čivas, a ujutro kad je došao na kafu vratili smo mu novac i rekli – u redu je. Smijali smo se zajedno do besvijesti!“ – pričaju nam poznati trebinjski konobari.
Napišite svoj komentar!