Od dječaka koji je obožavao filmove, „Malog“, kako su ga u početku zvali do danas, ni sam ne vjerujući, Marko Resković nanizao je četiri decenije iskustva kinooperatera i rada na održavanju trebinjskog Doma kulture. Za sve to vrijeme, iskreno kaže, doživljaj bioskopa kao druge kuće u njemu nikada nije presahnuo.Kako nas ovaj dragi čovjek i kolega upoznaje, u svijet dugometražnih i kratkometražnih projekcija, pozorišnih predstava i drugih kulturnih dešavanja, zakoračio je sa 13 godina, 1980. Veoma brzo, 1986. primljen je u stalni radni odnos. Mogli bismo reći, na neki njemu specifičan način, ostvario je želje, našavši utočište u jednom vanvremenskom ambijentu bioskopske sale. Tu je, kaže nam, sažeta sva magija, kojoj se bezrezervno predaje maltene cijelog života.
„Odrastao sam u naselju Bregovi, volio filmove i stalno sam se vrtio oko Doma kulture, ne bih li ušao bez karte. Međutim, da bi me pustili, morao sam i ponešto da im pomognem. Rado sam prihvatio takav redoslijed stvari, njima je trebalo radnika, a meni slobodnih ulazaka. U početku sam lijepio plakate, nosio stolice, pomagao sve i nakon kratkog vremena ovdje sam stekao prijatelje. Vidjeli su da sam spreman da radim i zvali su me kad god je nešto trebalo. Za njih sam bio Mali, što je meni tada bilo kao da sam prilično veliki“, smije se Marko dok se prisjeća prvih susreta sa zaposlenima u Domu kulture.Da se istinski saživio ne samo sa njima nego i prostorom u kojem je radio, govori podatak da je iz bioskopske sale išao u školu, te joj se nakon nastave jureći vraćao. Sa žarom priča da u bioskopu jedino nije spavao. Tolika ljubav, nakon nešto više od godine dana rada nagrađena je i svežnjem ključeva od trebinjskog Doma kulture, u kojem se, dodaje, održavalo mnogo manifestacija, dok je bioskop radio svaki dan.
„Pogledao sam svaki film, uživao sam u tome. Bioskopska sala uvijek je bila puna. Još dok sam išao u školu radio sam kao kinooperater. Prvo sam motao traku, a tek kad sam to savladao mogao sam da sjednem za mašinu. Znao se redoslijed. Sa 15 godina sam održavao red u kinu. Nisam imao problema. Stariji su stajali iza mene, bila je velika sigurnost i znao sam šta god da se desi da imam zaštitu. Posjetioci su brzo shvatili da tu radim i sve je nekako spontano došlo na svoje“.Iako tada tek dječak, pružena mu je prilika da sa kolegama iz Doma Kulture i Radio Trebinja, kao ravnopravan član ekipe, otputuje u Knin. Prisjeća se doživljaja koji mu se zauvijek urezao u pamćenje.
„Te 1981. godine Radio Trebinje i Radio Knin bili su zbratimljeni, a mi smo odavde putovali na druženje. Išao sam kao tehnička podrška, a bio u društvu Boba Vučura i grupe 'Neosi', trebinjskih tamburaša i Rine Babića, te tadašnje postave Radio Trebinja, prvih novinara ove kuće Smiljane Perović, Ratke Grkavac, Đorđa Vučinića, Momira Brkića i Iza Rokolja, tada direktora. Radile su se emisije u Domu omladine u Kninu i koncerti a zabavljali su ih trebinjski muzičari. Bio sam dječak koga su svi oni prihvatili i pazili. Kao da sam nečije dijete. Imao sam zaduženje da dežuram tokom koncerata i provjeravam osigurače. Nijednog trenutka se nisam osjećao zapostavljenim. Te dane i sada pamtim kao da su juče bili, a dobronamjernost tih ljudi nemoguće je zaboraviti!“
Čim je maturirao zasnovao je stalni radni odnos. Imao je i drugih ponuda za posao, ali kaže nam, nikada se nije dvoumio da li da radno mjesto zamijeni. Sa svojih 18 godina posao je imao u malom prstu i, kako se našalismo, „Mali“ je veoma brzo postao glavni za sve.
U to vrijeme, podsjeća, CIKO-u su uz Radio Trebinje, Glas Trebinja i Biblioteku pripadali i Dom kulture, Dom mladih i Sportska dvorana. Izuzev na poslu kinooperatera, kojem ga je naučio Suljo Pivodić, radio je na održavanju sva tri objekta. Nije bilo posla koji nije znao, oko struje, ozvučenja, rasvjete, projekcije... a najveći vjetar u leđa bila mu je činjenica da su se čovjek i njegov rad u to vrijeme poštovali i vrednovali. Upravo zato bi se na pomen njegovog imena znalo da će se posao završiti, zbog čega su Marku vrata svugdje bila otvorena.Njegova spretnost i znanje omogućili su mu da bude dio tima CIKO-a i na brojnim koncertnim turnejama, koje su se tokom osamdesetih godina prošlog vijeka održavale kako u Trebinju tako i širom bivše Jugoslavije. Nema na koju naš Marko nije išao, bilo da je prodavao karte, osiguravao ozvučenje, radio na obezbjeđenju, vodio računa o rasvjeti, bini i sličnim važnim elementima za uspješnu organizaciju nečijeg nastupa. Kaže, bile su to nezaboravne godine, prepune entuzijazma i želje za stvaranjem nekog boljeg ambijenta.
„Imali smo našu rasvjetu za koncerte i Izbor za mis ljeta, proljeća, jeseni. U Mostaru bismo organizovali koncert na prepunom Veležovom stadionu, odakle bi se svirka nastavljala u hotelu, opet uz prodaju karata i za istu noć bismo priredili dva koncerta! Fešta bi trajala do ujutru, a turneja se potom kretala put Konjica, Bugojna, Novog Pazara, Prištine i završnog koncerta u Trebinju. Sve u pet – šest dana. Izvođači su bili razni - Neda Ukraden, Miroslav Ilić, Vesna Zmijanac... Voditelj je najčešće bio Oliver Mlakar. Jedne godine smo za Izbor mis u Kotoru u zimskom bazenu punom vode postavljali modnu pistu, što je u to vrijeme bio spektakl! Tri dana ranije sa kolegama sam otišao da sve izvedemo kako treba“, prisjeća se ovih, ali i solističkog koncerta Lepe Brene 1984. godine kada je radio na službenom ulazu i nikog nije smio pustiti da uđe bez karte, iako je interesovanje Trebinjaca bilo ogromno.
Vladala je, emotivno kaže, neka divna zanesenost i radinost među ljudima i svi su se trudili da posao obave na najbolji način. Takav odnos prema poslu, kolegama i svima sa kojima je radio, Marko je zauvijek zadržao. Stekao brojna poznanstva i prijateljstva, kao i privilegiju da zahvaljujući svom pozivu putuje, ali i, u to vrijeme, kad god poželi uživa u sedmoj umjetnosti. Ponovo se vraća prvoj ljubavi.
„Kino je imalo veću draž. Bilo je prozor u svijet, izlazak! Danas je sve dostupno, čak i najnoviji filmovi se pogledaju prije nego što stignu u bioskop, iako ugođaj nikada ne može biti isti. Projekcije smo puštali svaki dan u tri termina 16, 18 i 20 časova, nije se pravila pauza. Ljeti smo filmove puštali na otvorenom, u Ljetnom kinu u Kastelu, gdje smo imali stari projektor, koji je umjesto lampe imao ugljenove i kad su gorjeli davali su svjetlost mašini za projekciju filma. Imali smo i u Lastvi kino salu koja je često radila, kao i pokretni projektor sa kojim smo povremeno išli na Hum i Zupce i puštali filmove za mještane i vojsku. I za vrijeme rata kino je povremeno radilo, u toku primirja. Došao bih sa fronta na sedmicu dana ili za vikend i obavezno puštao film. Bilo je u interesu grada da se nešto dešava. Posljednjih godina, otkako je Dom kulture – Kulturni centar Trebinje renoviran ljudi se sve više vraćaju bioskopu, što mene iskreno raduje“.Punih 40 godina života u trebinjskom bioskopu, kaže nam, proletilo mu je kao tren. Kada se osvrne, vjerujemo da zna da je bogat sjećanjima, ljepotom i kulturom jednog vremena, koja su od dječaka oblikovala izuzetnog čovjeka i prijatelja svih koje s osmijehom dočeka u Kulturnom centru.
„Kino je i danas moj drugi dom. Zapravo i jeste moj dom. U Domu kulture i živim nekih 15 godina i ovo je moja kuća. I sada pogledam svaki film i prema svemu ovdje se odnosim s poštovanjem. Volim da se sve odradi temeljno i kako treba. Ništa se u tom smislu nije promijenilo. Nikada nisam razmišljao o napuštanju kina. Veže me neka magija za ovo mjesto, srodio sam se s njim. Ako dočekam penziju vjerujem da će i tada moja ljubav biti ista, samo se nadam da će me neki novi klinci prepoznati i pustiti da uđem i uživam u dobrom filmu“, reče nam kroz smijeh ovaj jednostavan i za današnje prilike po mnogo čemu jedinstven čovjek. Privilegija nam je imati ga za kolegu i prijatelja!
Bioskop je bio doživljaj
„Kad je u Trebinje stigao film Lepe Brene „Hajde da se volimo“, u jednom danu smo puštali pet projekcija. Na svakih sat vremena, od 16 do 20 časova, prenosio sam trake iz kino sale u pozorišnu gdje je bila Kinoteka. I tako deset dana, koliko se film prikazivao. Svaka projekcija je bila puna! Bioskop je tada bio doživljaj. U kinu je bilo 320 mjesta, a u pozorištu 420 bez balkona. Nakon renoviranja, sada je u kinu 209, a u pozorišnoj dvorani 302 mjesta bez balkona, manje nego prije i teško se sva popune. Onda smo čak unosili i stolice da bi svi željni filma mogli da gledaju. Inače, u nekadašnjoj Kinoteci, odnosno pozorišnoj dvorani više se ne mogu puštati filmovi. Ostali su projektori kao podsjetnik na jedno doba. Sada se projekcije mogu gledati samo u kino sali. Odavno nema ni filmske trake, koja je imala svoju draž, iako je bilo dosta teže raditi i stalno motriti da je mašina ne siječe i ne upropasti film. Danas sve ide u dva poteza preko kompjutera. Sada je lakše, a tada je bilo magično“.
Gdje su nestali kolači?!
„Interesantno, suprugu nisam upoznao u kinu, već igrom slučaja na jednom ispraćaju za vojsku, gdje sam radio ozvučenje. Ali, zato je kasnije moja Goga dolazila stalno u kino. Sjedila je sa mnom u projekciji, gdje smo se jedino i mogli vidjeti, pošto sam svaku noć radio. Uvijek bi donosila kolače i potrefilo bi se da baš tada dođu i naši prijatelji da iz kabine gledaju film. Njene poslastice i danas se prepričavaju i ne zaboravljaju, toliko da se mnogi počesto našale kako kolači više nisu učestali kao nekada, da ih se sad sjećamo više nego što ih jedemo!“
Omiljeni 19. red
„Bilo je mojih drugova i drugarica koje sam znao pustiti u kino bez karte. Na vratima je uvijek stajao Božo Popovac koji bi se šalio sa mnom, posebno kad se radilo o drugaricama. I dosta profesora je dolazilo redovno u bioskop. Prethodno bi me zvali da im ostavim kartu za film i obavezno rezervišem 19. red, koji je bio privilegija i tu nije mogao svako da sjedne. Oni su tada bili mladi, došli bi sa djevojkom ili suprugom, a u posljednjem redu nema nikoga iza i niko ne može da smeta. Ja bih ispoštovao profesore u kinu, a oni mene u školi. Svi su znali da tu radim pa me gradivo nisu mnogo ispitivali. Bio je to kao neki prećutni, šarmatni dogovor između nas. Znalo se ko dolazi na filmske projekcije, maltene i gdje ko sjedi. Kome pripada 19. red lijevo sjedište broj dva i ostavljalo se do zadnjeg momenta“.
Napišite svoj komentar!