smilje.jpg

Na hercegovačkom kršu, među kamenom i suncem, rastu biljke čiji su mirisi obilježili djetinjstvo mnogih generacija.

Oglas

Naši stari dobro su poznavali vrijeme njihove berbe i načine čuvanja.

Kada bi u kući nekoga zaboljelo grlo ili se javila prehlada, među prvim stvarima kojih bi se bake sjetile bio je čaj.
U mnogim hercegovačkim domaćinstvima sušile su se biljke ubrane na obroncima i čuvale su se u platnenim vrećicama ili staklenim teglama.

Posebno mjesto imala je žalfija, odnosno kadulja, aromatična biljka karakteristična za kamenite predjele.

U narodnoj tradiciji koristila se za čajeve i ispiranje usta i grla. Miris majčine dušice i vrijeska takođe je bio dobro poznat.

Majčina dušica, Hercegovcima je nekada najviše pomagala kod kašlja, grčeva u stomaku, nadutosti i blagih upala.

Vrijesak je čistio bubrege i mokraćne puteve, dok bi primorski vrijesak uništavao bakterije te smirivao kašalj i stomačne tegobe.

Smilje je svojim žutim cvjetovima i prepoznatljivim mirisom postao jedan od simbola hercegovačkog bilja.

Ono posjeduje snažno protivupalno, antioksidativno, regenerativno i antimikrobno dejstvo.

Znanje o tome gdje biljka raste, kada se bere i kako se suši najčešće se prenosilo usmeno.

Nije bilo potrebno imati zapisanu knjigu recepata: mnogo toga se učilo uz starije, tokom šetnje, rada u polju ili večeri kraj ognjišta.

Ipak, važno je razlikovati narodno iskustvo od dokazanog liječenja. Prirodno ne znači automatski bezbjedno. Pojedine biljke danas mogu imati neželjena dejstva ili uticati na djelovanje lijekova.

anas se ljekovito i aromatično bilje Hercegovine izučava, uzgaja i prerađuje, ali ostaje i dio porodičnog pamćenja.

images (1).jpg