„Stefan vitez Čerović, načelnik grada Trebinja, ispusti svoju plemenitu dušu 15. maja o.g. poslije kratkog bolovanja u 42. godini života. Pa ko je bio taj Stefan Čerović, pitate, je li? Ta to će vam kazati i svaki pastir ponosne Hercegovine, jer ime toga čestitoga Srbina, te plemenite duše, oca ucvijeljene sirotinje, svakom je poznato i cijela Hercegovina roni za njim suze proklinjući crnu sudbinu što joj ga otrže od zagrljaja. Plači Hecegovino, plači jer imaš i zakim. Ovaj koji ti je dosta dobra učinio, sklopio je oči za uvijek...“.
Ova čitulja, objavljena 20. juna 1892. godine u sedamnaestom broju sarajevske Bosanske vile, jedan je od rijetkih do danas preživjelih zapisa o Stefanu Čeroviću. Za istraživača Rajka Vukašinovića dovoljno razloga da se zapita – ko je zaista bio taj vitez Čerović i kako jedne ovakve ličnosti, za kojom je cijela Hercegovina ronila suze – nema ni u istorijskoj literaturi niti u pamćenju Trebinjaca, kao da nikad nije ni postojala...
Članak trebinjskog narodnog učitelja Josifa Kočovića o Stefanu Čeroviću, objavljen u mostarskom kalendaru Neretljanin za 1894. godinu, za Vukašinovića je bio pravo otkriće. I razlog da pitanje naše aljkavosti i samozaborava dodatno zaoštri u prijekor – zašto dobrotvor i otac ucvijeljene sirotinje, zadužbinar i mecena srpske prosvjete u svom Trebinju nema ni bistu akamoli spomenik, „makar i jedan sokak“ sa svojim imenom, spomen-ploču „ni u crkvi ni na bilo kojoj školi“.
S druge strane, nalazimo razumnim da čitalac drži i određene rezerve i nepovjerenje prema napisama koji su, poput pomenutih, nastali iz posebnog motiva ili sa unaprijed odabranom tezom, a što bi autore u neku ruku oslobodilo obaveze da o ljudima i događajima do kraja pošteno svjedoče. Stoga ni vrijednosni sudovi o Čeroviću, koji prate ono što je o njemu ostalo zapisano, ne mogu biti lišeni te istraživačke sumnje.
Ja sam ovo stvorio dok ste vi spavali
A prema zapisanom, Stefan Čerović bio je trgovac posebnog dara, sposobnosti i volje za pregalaštvom. U ovaj posao ulazi kao dvadesetogodišnjak, sam i bez osnove, naslijedivši od oca uglavnom dugove.
Kao i u svakom poslovnom uzletu, za kakav je u redovnim okolnostima potreban trud više generacija, i u slučaju Čerovićeve trgovačke kule postoji tačka preokreta koja joj je omogućila rast do neslućenih visina.
O tome nam je zapis ostavio i Kočović. Pred samo povlačenje turske vojske, a po nagovoru austrougarskog vicekonzula u Trebinju Vuka Vrčevića, sa kojim je očito bio prijatelj, uspio je od tadašnjeg trebinjskog paše Kostaća da za male pare kupi jedno zemljište u varoši od velikog strategijskog značaja. Nešto kasnije od austrougarske vojske za polovinu ovog zemljišta dobio oko 20.000 forinti. Tada je imao tek 28 godina...
Promijenjene poslovne okolnosti sa dolaskom austrougarske uprave i zamašni projekti vojne inženjerije po varoši i okolnim brdima na izgradnji fortifikacijskog sistema (Festung Trebinje) – šansa su koju vrijedan i sposoban trgovac poput Čerovića neće propustiti da razvije i proširi svoje poslove. Ostala je uspomena da bi još u noć ustajao, nakon svege dva-tri sata sna, latio se svojih trgovačkih putovanja i poslova i mnoge bi već posvršavao dok bi čaršija još spavala.
Od kapitala koji je rastao velikom brzinom u varoši je sagradio nekoliko „lijepih zgrada od kojih je najveća i najskuplja bila kavana Hotel Orjent“.
Zapisana je i anegdota da je jednom prilikom upitao goste svog hotela kako im se dopada. Na očekivanu reakciju prisutnih „da je sve krasno“ Stefan dobaci već pripremljeni odgovor - da je sve to sam stvorio dok su oni spavali.
Boljitku žiteljstva, poljepšanju i ugledu grada služaše...
Uz svoje zamašene trgovačke poslove vitez Stefan Čerović nalazio je vremena da se posveti i onim opštenarodnim. Povjerenje koje mu građani ukazivali potičući akcije da bude biran na vodeće funkcije (predsjednika opštine, predsjednika Srpsko-pravoslavne opštine, gradonačelnika Trebinja) – kazuju bolje od potvrda savremnika: da Čerovića poslovni uspjesi nisu zatvorili u sebičnost sticanja imetka i da je upornost, pregalaštvo i viziju, kojima je osvajao bogatstvo, jednako upravljao i na opštenarodnu polzu.
Savremenog čitaoca zadivljuje šta je sve stalo u jedan kratki život: Čerović je umro mlad, u 42. godini života, a iza njega je bilo već 13 godina načelstvovanja Trebinjem.
Kočović ga opisuje kao rijetkog trebinjskog glavara, koji je „svojim očinskim upućivanjima, mudrim rukovođenjem, postojanjem i zauzimanjem, radio jedino oko onoga što na boljitak žiteljstva, poljepšanja i ugled grada služaše“. Jedna od njegovih plemenitih čežnji bijaše mu da se Trebinje „koliko napretkom i razvitkom, toliko i svojim blagostanjem što više podigne“.
Svjedočenje narodnog učitelja o trebinjskom gradonačelniku ističe još neke njegove specifične senzibilnosti, čini se, zanimljive i puočne i za naše vrijeme.
Za Čerovića tako kaže da je „osim njegovih nesumnjivih zasluga za Trebinje, imao i ljubav među svojim građanima bez razlike vjeroispovjesti, bio je prema svakom savjetnik i učitelj, u svome domu vrijedan i dočekan domaćin a u javnom društvu među velikim i malim, veseo i ljubazan, od svakog poštovan“. Nikad se, kažu, ni od koga nije ogriješio „a najmanje o sirotinju trebinjsku“.
Gradnja sabornog hrama
Stefanu Čerović njegovi savremenici pripisuju svestrano zalaganje i presudnu ulogu u najzamašnijem poduhvatu srpske zajednice u Trebinju onoga vremena - izgradnji sabornog hrama.
Tako zamišljen graditeljski poduhvat u ondašnjim prilikama savremenicima je morao izgledati megalomanski nepotrebnim i nedostižnim, ali Čerović i tadašnji trebinjski prvaci bili su vođeni vizijom koja prevazilazi potrebe jedne generacije – saborni hram Svetog Preobraženja Gospodnjeg i danas, nakon 130 godina, veličanstven je graditeljski ukras Trebinja i zdanje dovoljno veliko da posluži i potrebama višestruko uvećanog grada.
Trebinje posljednjih decenija 19. vijeka bila je varošica sa tek nekolicinom zgrada podignutih nakon dolaska nove uprave izvan turskog kastela i za potrebe pravoslavne zajednice bila bi vjerovatno dovoljna i ta mala neugledna crkvica, koja je tada postojala, a koju Kočović opisuje kao „malu sobicu bez svog ukrasa i ljepote“.
Neimara velelepnih zgrada, pritom i revnosnog hrišćanina i „čeličnog Srbina“, kako su ga zapamtili savremenici – takav izgled trebinjske crkve morao je mučiti kao kakva noćna mora, zbog čega se i odvažio da pred arhimandritom Melentijem Perovićem i drugim prvacima trebinjskim iznese zamisao da se u Trebinju mora izgraditi nova crkva koja će „ljepotom i veličinom odgovarati nekadašnjim srpskim hramovima“.
U prvom odboru za izgradnju hrama, osnovanom 1885. godine, Čerović je bio potpredsjednik, da bi kasnije bio izabran i za predsjednika. Ostalo je zapisano da je lično za izgradnju hrama Čerović priložio 5.000 forinti. Nije dočekao njegov završetak: tek dvadesetak godina kasnije trebinjski saborni hram je osvještan, na Preobraženje Gospodnje 1908. godine.
U Bosanskoj vili iz 1890. tadašnji potpredsjednik srpsko-pravoslavne opštine trebinjske Todor Perović ostavio je svjedočanstvo o Čerovićevom obraćanju trebinjskoj skupštini 23. oktobra te godine, kad je izgradnja crkve zbog nedostatka novca i dugovanja bila stala, a cijeli poduhvat doveden u pitanje.
„Braćo, vi svi dobro znate i vidite kakav teret nosimo na sebi oko naše nove crkve. Uz mnoge naše žrtve, kao i pomoći visoke vlade i naše braće Srba iz svijeta - blagodareći Bogu, doveli smo crkvu već do krova, ali uz to nije bilo moguće, da se u ovoj radnji ne zadužimo dosad šest hiljada forinti da se radnja ne morade do sada zaustaviti. Da bi se ovoga duga ikoliko crkvi olakšalo - a time ona u građevini svojoj unaprijed kao i dosad napredovala - ja u to ime pored sviju dosadašnjih mojih priloga, poklanjam crkvi našoj sa kamatama i ono 2.000 forinti koje sam joj dao na zajam dne 17. januara t. g. te očekujem da će se i ona braća Trebinjci - koji takođe zajam građevini naše nove crkve učiniše kao i ja - na mene ugledati i našu crkvu od tereta i duga oprostiti.“
Ženska škola i sala za priredbe
Briga o školstvu i mladima bila je važan dio dobrotvornih i zadužbinarskih akcija koje su ostale upamćene iza kratkog života Stefana viteza Čerovića.
Kočović napominje da je vitez Stefan 1889. godine o svom trošku i na svom zemljištu trebinjskoj omladini podigao i salu za svetosavske priredbe i zabave, i to za svega 28 dana, kada je te godine uoči proslave Svetog Save uvidio da Trebinje nema pristojnu dvoranu za takve svetkovine.
Redovno je, kažu, posjećivao đačke proslave povodom dana Svetog Save, ali i učestvovao u njihovim pripremama, nadgledao i starao se da budu bolje i priličnije. Nije začudo to što je među mladima uživao izuzetan autoritet: ostalo je upamćeno da bi „zavladao potpuni mir i tišina“ čim bi vitez Stefan koraknuo u dvoranu među trebinjsku omladinu. Poslije njegove smrti u sali je bila smještena srpska osnovna škola.
Posebna briga bila mu je ženska narodna škola, čijem je fondu, ostalo je zabilježeno, darovao 142 dukata, a najposle testamentom zavještao i jednu svoju kuću, vrijednu 40.000 forinti.
Vukašinović navodi da u vezi sa testamentom postoje i određene kontraverze, o kojima je pisao i Vladimir Ćorović u svom članku „Manastir Zavala“. U centru afere je nekadašnji iguman ovog manastira Hristofer Mihailović koji je, sa još nekoliko građana, bio optužen da je falsifikovao Stefanov testament u dijelu zavještanja svog imanja osnovnoj školi, zbog čega su svi završili u mostarskom zatvoru. Istinitost optužbe, kao ni njen epilog, ostali su nepoznati.
Novac zavještao i crkvi, i džamiji, i sirotinji...
„Lijepa zadužbina. Srpski dobrotvor Stefan vitez Čerović u Trebinju (Hercegovina) umro je 15. maja 1892. godine i tako se sada njegova oporuka (testament) doznaje, kojim je ostavio preko 50.000 forinti na dobrotvorne svrhe. Tako srpsko-pravoslavnoj trebinjskoj opštini zavjetuje kuću za žensku školu u vrijednosti 40.000 forinti, crkvi sv. Blagovještenja u Podgljivu 3.000 forinti, džamiji u Trebinju 1.000 forinti, za sirotinju 1.000 forinti. Pokojnik je za života svoga činio mnoga dobra i lijepe zadužbine i time je zaslužio da se uvrsti u red prvih dobrotvora i rodoljuba srpskih. Pokoj mu srpskoj duši i vječna mu slava onoga i ovoga svijeta".
Ovaj nekrolog objavljen je na godišnjicu smrti Stefana viteza Čerovića u bosansko-hercegovačkom Istočnjaku u 1893. godine.
U vezi sa Čerovićevim testamentom Kočović dodaje da nije zaboravljen ni onaj mali broj doseljenika katoličke vjere: i njima je dobrotvor ostavio 1.000 forinti za gradnju zvonika.
Interesantno je, a čitaocu pomalo i zbunjujuće, poštovanje koje je i austrijska okupacijska vlast ukazivala prema zaslugama Stefana Čerovića. Iako njegovo svesrdno zalaganje za nacionalni i duhovni preporod zasigurno nije bilo u skladu sa interesima kolonijalne kulturne politike austrougarskih vlasti - Čerović je od austrijskog cara Franja Josifa odlikovan Ratnom medaljom i Viteškim krstom za zasluge.
Najveće priznanje je ime dobrotvora koje je još za života stekao. U njegovoj generaciji upamćno je da je dosta puta „bio otac sirotinji, potpora zadužbinama srpskim, a utjeha bolnim“. Potonje ne znaju ni da je postojao...
Napišite svoj komentar!