Prikupljanje političkih poena ili borba za prava boraca?

Od proteklog rata prošlo je 25 godina. Dakle, već deceniju i po priča se o pravima boraca- zaposlenju, krovu nad glavom, zapošljavanju djece poginulih boraca... Ta priča ista je , uglavnom, svugdje u Republici Srpskoj, pa i u Trebinju. Oni koji s bili najpozvaniji da se bore za prava boraca svakako su lokalne i republička Boračka organizacija.

Ko se tu za koga borio i na koji način moglo bi se diskutovati. To bi značilo priču vratiti na početak- od same kategorizacije boraca , pa dalje.

Ono što je zaintrigiralo pažnju javnosti jeste oglašavanje trebinjske Boračke organizacije i to dan uoči početka predizborne kampanje.

Ukazali su da je položaj demobilisanih boraca i porodica poginulih boraca loš. Ukazivati na loš položaj ovih kategorija svakako jeste obaveza, ali činiti to u ulozi čelnih ljudi lokalne Boračke organizacije, a pri tom biti na listama za predstojeće izbore ne samo da nije u redu nego nije u skladu sa statutom Boračke organizacije.

U statutu između ostalog stoji da je Boračka oragnizacija nestranačka organizacija i da “ izabrani članovi, ukoliko pripadaju nekoj političkoj partiji i obavljaju funkciju u istoj , dužni su podnijeti ostavku na sve funkcije u partiji dok im traje mandat člana Skupštine Boračke organizacije“ .

Jasno je da u trebinjskoj Boračkoj organizaciji ima onih koji su krenuli u predizbornu trku, pa je zato oglašavanje uoči predizborne kampanje ostavilo utisak borbe za glasove, a ne borbe za prava boraca.

Imena ne pominjemo, jer ne želimo da u doba kampanje, ovim tekstom, „upiremo prstom“ u pojedince i svrstavamo se na bilo koju stranu. Svako u Trebinju zna, makar oni iz reda boračkih kategorija, ko su i gdje su njihovi zastupnici.

Za 25 godina različiti predstavnici vlasti imali su priliku da priču o boračkim kategorijama okončaju i obezbijede tim ljudima i njihovim porodicama život dostojan čovjeka. Sramno je da to nije učinjeno.

Za loš položaj boračkih kategorija krivi su svi koji su tokom prethodne dvije i po decenije mogli bilo šta da učine , a nisu ili su učinili malo.

I uvijek pred neke izbore ta priča se „izvuče iz rukava“ i „maše“ se njom kao adutom protiv političkih protivnika ili argumentom za neki glas više od strane birača.

Za sve to vrijeme neki predstavnici boračkih kategorija dobro su se snašli i riješili sve svoje probleme, a sve to pod plaštom borbe za prava svojih saboraca od kojih neki muku muče sa egzistencijom.

Djeca nekih od onih tihih heroja koji su život dali za našu slobodu ni posao nemaju.

A, onda ih se ovi ili oni sjete pred izbore i krene utrkivanje ko će više da govori o njima.

Suština je da nije smjelo biti razlike među borcima, poginulim borcima, njihovim porodicama. Svi su morali da imaju ista prava, ali, nažalost tako nije bilo niti je.

Čelni ljudi Boračke organizacije morali su za to da se izbore. Ako nisu mogli ili ne mogu to da učine trebalo je i treba svoja mjesta da prepuste drugima.

Tim prije ako su politički angažovani .

I priča o borcu Miodragu Jahuri koji je sa 17 godina otišao da brani svoj grad i svoju zemlju mogla je možda da ima drugačiji epilog- da su prvenstveno predstavnici ovdašnje Boračke organizacije reagovali kako je trebalo.

Sada kada čovjeka, borca, više nema svaka priča o tome šta je i ko trebalo da učini je besmislena i prazna.

A on je pokušavao da ukaže svima i to godinama da ima veliki problem...

Nažalost u moru onih koji se konstantno bore za lične ili partijske interese nije imao ko da ga sasluša.

Nisu to učinili ni predstavnici lokalne vlasti ( a mijenjali su se tokom vremena, dok je Jahurin problem bio isti) niti oni iz trebinjske Boračke organizacije.

I zbog svega toga- svaka priča koja se poteže sada iz trebinjske Boračke organizacije o pravima boraca nema smisao, jer je pričaju oni koji su godinama već u tom krugu- na jednoj ili drugoj političkoj „strani“.

I sve dok je to tako pomaka, kada su boračke kategorije u pitanju, neće biti.