Trebinjka Simona Ćurčić još kao djevojčica znala je šta želi da bude kad poraste. Danas joj je 21 godina i uskoro će postati ono što je željela, profesionalni kuvar.


Osim kuvarske kape i uniforme, ponosno će nositi i zvanje menadžera u hotelijerstvu i turizmu, uža specijalizacija kulinar. Trenutno je u Sloveniji, gdje privodi kraju obaveznu praksu kako bi dobila uslov da diplomira na kanadskom Fakultetu za Kulinarski menadžment u Budvi, te upiše magistarske studije u Ljubljani.
Međutim, Simonina priča ne počinje sa studijama, već mnogo ranije, „mirisima“ djetinjstva iz mamine i bakine kuhinje zbog kojih je, kako ističe, u njoj potekla i sazrela strast prema kuvanju.
„Dok bi mama ili baka nešto kuvale ja bih im „pomagala“. Najbolje trenutke u vrtiću provodila sam sa kuvaricama pripremajući doručak za ostalu djecu. U mojoj porodici svi vole da kuvaju, a glavni sastojak svakog bakinog jela bila je neizmjerna ljubav. Tata je svaki događaj koristio kao priliku da napravi jedan od njegovih kotlića, a mama nadaleko poznate poslastice. Sa sobom još uvijek nosim mirise iz djetinjstva. Kada bismo se vraćali iz škole, kuća bi nas redovno dočekala topla sa mirisom svježe ispečenog peciva ili poslastice za večeru. Kao posljedica svega toga proistekla je i moja ljubav prema kuvanju“, naglašava Simona.


Uz brojne mirise, na djetinjstvo je uvijek asocira i kolač s višnjama, njena prva poslastica pripremljena kao iznenađenje za mamu. Prisjeća se kako je tada dobila veto prilaska kuhinji.
„Mama je bila i više nego iznenađena! Zbog premalog kalupa, smjesa kolača je procurila po pećnici i to je zagorjelo. I premda je kolač bio ukusan, dobila sam zabranu ulaska u kuhinju na određeno vrijeme“, s osmijehom prepričava početke svojih kulinarskih avantura.
Da je „situacija kolač s višnjama“ nije pokolebala, te da je namjerila ozbiljno da se pozabavi vještinama kuhinje i opredijeli se za buduće zanimanje, Simona je pokazala po završetku Osnovne škole, kategorično braneći svoj stav.
„Na moje zadovoljstvo, te godine u Trebinju je prvi put otvorena četvorogodišnja kulinarska škola. Odmah sam znala i odlučila- ta škola ili ni jedna druga! Mama je pokušala da me odgovori od upisa uz obrazloženje da je to fizički vrlo težak posao, na šta sam ja rekla da onda neću da idem u školu. Nisu imali izbora, pa su me pustili da upišem to što želim. Posebnu zahvalnost dugujem i dvjema profesoricama koje su me ohrabrile i podržavale u mojoj kuvarskoj ambiciji, te vjerovale u mene- profesor kuvarstva Milica Dursun i praktičnih predmeta Maja Grbić- Čečur“.


Daljnji put bio je jasan. Po završetku srednje škole upis na kulinarski fakultet. Uz podršku porodice, pretragom po internetu ukazale su se dvije opcije – Viša strukovna škola u Beogradu i kanadski Fakultet za Kulinarski menadžment u Budvi. Kako je kanadski fakultet otvarao više mogućnosti za odlazak u inostranstvo, Simona je odabrala.
„To je trogodišnji fakultet za internacionalni menadžment u hotelijerstvu i turizmu, sa smjerom kulinarski menadžment. Pored osnovnih studija o menadžmentu imali smo i bogatu praksu u raznim hotelima na crnogorskom primorju (Splendid, Queen of Montenegro, Astoria, Maestral…) kao i praksu u prostorijama fakulteta, predvođenom profesorima iz Beograda“.
Već na prvoj godini fakulteta, Simoni se ukazala prilika da se pola godine usavršava u Americi. Odlučila se za avanturu, te se prijavila preko studentskog programa.
„Dobila sam posao u hotelu sa 5 zvjezdica „Bacara resosrt and spa“ u Santa Barbari u Kaliforniji. Prvo smo radili kao pomoćni radnici u kuhinji, a nakon nepune dvije sedmice glavni šef kuhinje mi je pružio priliku da samostalno vodim stanicu sa pastama i rižotima. Uspješno sam obavila zadatak i tu ostala do kraja programa. Iskustva su više nego pozitivna. Naučila sam mnogo „trikova“ uspješnih kuvara i stekla mnoga poznanstva. Posao je bio težak, odgovoran i stresan, ali kao nagradu dobila sam znanje i nadprosječnu studentsku platu. Bilo je to “vatreno krštenje”. Od jednog zbunjenog i pogubljenog studenta trebao je nastati kuvar sa preciznim i brzim pokretima u velikoj gužvi za vrlo kratak period. Imali smo dvije opcije: izboriti se i ostati ili se vratiti kući. Nije bilo lako, ali sam uspjela. Naučila sam kako funkcioniše jedan ekskluzivni restoran u okviru hotela čiji su gosti ličnosti koje uglavnom možemo vidjeti samo na TV ekranima“, priča Simona koja je na vrijeme uvidjela da dobro iskorištena prilika zlata vrijedi.


Zato je po povratku fakultetskim obavezama u Crnu Goru prihvatila i novu priliku, da u Sloveniji, gdje postoji više odličnih škola za kuvare, završi praksu.
„Iako je Slovenije članica EU, državljani BIH i RS imaju mogućnost besplatnog studiranja i zaposlenja u raznim studentskim poslovima, kako bi mogli sami da se izdržavaju. Tamo sam već pola godine i bliži mi se diplomski, a braniću temu «Analiza poslovanja Hard Rock Cafe-a“. U septembru planiram da upišem magistarske studije u Ljubljani i namjeravam da se specijalizujem u izradi poslastica i jestivih dekoracija od šećera, kako bih krenula maminim stopama i jednog dana razvila već postojeći porodični posao. Sebe vidim kao poslastičara. To je kombinacija umjetnosti i kuvanja».
U međuvremenu, Simona mašta i o odlasku u Italiju gdje bi mogla da nauči tajne tamošnjih majstora, jer najviše voli da priprema hranu po italijanskim receptima. Kad je riječ o poslasticama, prednost daje francuskim, premda nema predrasuda kad je o hrani riječ. Spremna je da istražuje i proba nove kombinacije ukusa.
Iako je mnogo naučila, svjesna je da je čeka još usavršavanja. Zbog toga, ono malo vremena koje joj fakultetske obaveze dozvole, nastoji da provede s porodicom u Trebinju. A ako joj je svojevremeno pristup kuhinji bio „zabranjen“, danas su stvari potpuno drugačije. Traži se savjet više od pravog majstora kuhinje.
„U porodici svi kuvamo i razmjenjujemo nove recepte i trikove. Mama uz pomoć moje mlađe sestre pravi prekrasne torte, poznate u Trebinju kao Simkine torte i kolači (nazvano po meni). Još uvijek dosta učim od mame, a sa druge strane, ja nju učim nove načine izrade poslastica. Moja najstarija sestra je vegan, dok mlađi brat pred mene ponosno iznosi svoja kulinarska djela i traži savjete. Sve u svemu to su zabavni i trenutci koje nosim sa sobom kuda god da pođem. Za sve moje iskustvo zahvalna sam porodici koja me podržava i pruža osjećaj sigurnosti“.
Za svaki posao potrebna je hrabrost, a ne strah od izazova. Ako se kome i učini neracionalan, Simonin savjet krajnje je jednostavan.
„Mladi trebaju da prate svoje snove koliko god to teško i nemoguće izgledalo. A da bi čovjek bio uspješan u bilo kom poslu mora dati maksimum. To je jedini recept za uspjeh. Mnogo truda, i nagrada će doći sama po sebi. U svom poslu stalno pomjeram granice, ne plašim se izazova, učim i napredujem iz dana u dan!“
Zanimanje kuvar ne bih mijenjala za kancelariju
Prilikom upisa u srednju školu većina učenika cilja ka “gospodskim“ poslovima u kancelariji, smatrajući da je posao poput kuvara zanimanje niže vrste i da se u kuvarsku školu upisuju djeca koja nemaju kvalifikacije za bilo koju drugu. To je predrasuda! Većina mojih vršnjaka sanja da dobije priliku koju sam ja imala sa svojom strukom. Biti kuvar nije lak posao, ali ga ne bih mijenjala ni za jednu kancelariju.
Hercegovačka kuhinja ima sve što treba
Hercegovačka kuhinja je odlična! Naša tradicionalna jela su specifična i vrlo ukusna i ne treba im nikakva promjena. Treba ih ostaviti kakva jesu, samo bolje promovisati kako bi i ostali doživjeli čari Hercegovine. U Trebinju obavezno svratim kod L’Sashon-a gdje sam stekla prvo iskustvo još u srednjoj školi, a nezaobilazna stanica mi je i restoran na Studencu!
Burek za Meksikance i šefa kuhinje
Dok sam boravila u Americi, uglavnom sam radila druge smjene. Pred kraj sezone, kad je posao počeo da usporava, kao pravi Balkanci, kolega sa fakulteta i ja, iskoristili smo malo slobodnog vremena na poslu i odlučili da napravimo burek sa domaćim sukanim korama. Nakon dva sata posla, burek smo podijelili ostalim kuvarima, uglavnom Meksikancima. Kad je šef čuo za uslast pojedeni burek, tražio je da ga napravimo da i on proba. Odlučio je da dođe u posjetu Balkanu kako bi okusio prave ukuse naše kuhinje!
Na Birou u Trebinju 61 kuvar
Na evidenciji Zavoda za zapošljavanje RS Biro Trebinje trenutno je 61 osoba sa zanimanjem kuvar, od čega je njih 12 imalo radno iskustvo u struci. Trenutno u Trebinju postoji potreba za kuvarima jer je u toku ljetnja sezona. Kvalitetni kuvari sa radnim iskustvom ne zadržavaju se na evidenciji Biroa, s obzirom da brzo pronalaze posao. U suštini, bitna je želja da se radi posao u zanimnju i, nakon što se stekne neophodna praksa, put do posla je otvoren.
Škrivan- predrasuda je da srednju kuvarsku upisuju lošiji učenici
Direktor Centra srednjih škola Trebinje, Vasiljko Škrivan ističe da je u planu ponovno otvaranje četvorogodišnje kulinarske škole, zanimanje kulinarski tehničar, zbog kvaliteta obrazovanja podignutog na viši nivo. „Upisujući bolje učenike, bolja je i slika zanimanja kuvar, što je uslovilo da nam se upisuju đaci sa većim brojem bodova, u odnosu na one u školama četvrtog stepena, poput mašinske i građevinske. Omogućena im je redovna praksa u najboljim trebinjskim restoranima i hotelima, a poslodavci su uglavnom zadovoljni, tako da se većina naših učenika lako zaposli. Interesovanje za zanimanje kuvar i dalje je visoko. U planu je da naredne školske godine pokrenemo kombinaciju kuvari- poslastičari ili kuvari- pekari, u tom pravcu ćemo ići“.
Maja Begenišić/Glas Trebinja