Kada vasiona, sazviježđa, nebeska tijela obilježe djetinjstvo i postanu najljepše ispričane priče jer vam ih je dočarao neko poseban, onda su te impresije vječne. I baš je takve dječačke dane imao Trebinjac Nenad Stević.


Od oca pomorca upijao je i najmanju sitnicu. Bilježio ih u pamćenju. Nije postao pomorac ni astronom, već diplomirani politikolog. Umjesto obožavanih prirodnih, završio je društvene nauke, a kad se sve sabere i stvari tako namjeste, trenutno živi od hobija. Ni manje ni više nego od astronomije.
Da li nam se život, poput planeta oko Sunca, kreće u nekom, nama često neshvatljivom smjeru? Ono što je bilo nekad, kao da jedva čeka da nas kasnije ponovo privuče k sebi. To se, tako izgleda, dogodilo Nenadu.
„Uz matematiku i fiziku, volio sam i geografiju o kojoj sam dosta znao preko oca, koji je bio pomorac. Mnogo je bilo priča, egzotičnih, vasionskih, punih geografskih detalja. Onoga što ne možemo saznati u školi. I to je ostavilo izraziti uticaj na mene dok sam rastao kroz prizmu njegovih doživljaja sa broda. Toliko, da kad god bih se našao u stranoj zemlji osjećao sam se potpuno obično, kao da se ne mogu izgubiti. Upravo, jer sam bio potkovan informacijama koje mi je on prenosio. Želio sam da budem pomorac, a otac me razuvjerio. Ali zahvaljujući njemu, a posebno odrastanju u Trebinju, srodio sam se sa prirodnim naukama“.
Kaže da je u trebinjskoj Gimnaziji obožavao da radi zadatke iz Veneove matematičke zbirke, toliko, da bi se bukvalno nadmetao sam sa sobom i ne bi odustajao dok ih ne riješi. Fizika mu je bila prosta, kao i sve drugo što ima veze sa prirodnim naukama. Čudeći se pomalo i sam, nije ni sanjao da će završiti fakultet u kojem je pravo, od koga je u srednjoj školi bukvalno zazirao, osnova studijskog programa.
„Ispade tako. Nađoh se na potpuno drugačijem terenu! Od prvobitno upisanog Matematičkog fakulteta u Beogradu, na kraju sam diplomirao na Akademiji za diplomatiju i bezbednost. Između dva fakulteta, život me je svuda po malo zaustavljao. Ponajviše zbog moje avanturističke prirode i potrebe da istražujem sve i svašta. Diplomatiju sam upisao sa 26 godina. I sad se šalim na svoj račun kad se sjetim kako sam se tada iznova uvalio u brucoša“, priča i smije se Nenad.
A fakultet je imao mnogo prednosti, od toga da je za predmete imao ples, manire ponašanja, do predavanja eminentnih profesora i ambasadora iz raznih zemalja svijeta. Uz činjenicu da je bio među prvim studentima iz Srbije koji su kročili u sjedište NATO-a 2007. godine na studijskom putovanju u Brisel, kaže da je zahvaljujući studijama doživio i svojevrsnu kulturnu transformaciju.
Ovaj Trebinjac nije tu stao sa obrazovanjem. Ali jeste, po ko zna koji put do tada, napravio pauzu da bi zarađivao. Radio je različite poslove. Od građevine do vozača. Od Istre, Beograda, Engleske, Italije, Švajcarske. Cilj, zarada zbog školovanja. A polazište uvijek iz Trebinja. Povratak obavezno u Trebinje, u bazu za svaki početak i nastavak nekog novog životnog kruga.
„Nakon Zagreba, gdje smo živjeli do rata devedesetih godina, došli smo u Trebinje. Ovo mjesto me povezalo s prirodom i novim otkrićima koje pruža jedino život u malim sredinama. Ovdje su djeca jako bliska sa okruženjem i u smislu krajolika i bića. Naša kuća je na periferiji grada, na pola puta između ruralnog i poluurbanog. Nakon tramvaja i velikih zgrada, došao sam u okruženje životinja, prirode. Sa dječijeg aspekta doživio sam izvjesne pozitivne transformacije. Ova prirodna sredina napravi od nas čvrstog čovjeka, jer u kontaktu sa prirodom i ruralnim poslovima dijete dobije uvid da je život različit i ima punoću. Možete šta hoćete, od kompjutera do lopate. I zato se ja uvijek vraćam Trebinju, gdje god da odem“, kaže Nenad, koji se, nakon dvije godine provedene u Velsu u Engleskoj, na postdiplomskim studijama, opet vratio, a gdje drugo, nego kući u Trebinje.
Vratio se kao magistar iz međunarodnih odnosa. Zvanje je stekao na Univerzitetu Svonzi u Velsu, Velika Britanija.
„U Vels sam otišao 2014. godine na master studije iz međunarodnih odnosa. Niko mi nije vjerovao, da ću sa 34 godine ponovo da učim. A ja sam to silno želio. Srećan sam što me put odveo baš u Vels, tamo gdje su međunarodni odnosi izmišljeni i ustanovljeni kao nauka“, kaže Nenad, dodajući da mu je za te dvije godine najteže bilo što nije imao sa kim da priča na srpskom jeziku.
A danas, Nenad ne samo da govori, već i predaje na maternjem jeziku. Uz svu punoću ijekavice, koju kaže toliko voli, dogodila se, potpuno nenadano, prilika da djeci prenosi znanja iz astronomije. Ni u najluđim snovima, priča, nije sanjao da će živjeti od hobija, kojeg je zavolio baš preko priča.
„Prijatelj koga sam upoznao u Londonu, a koji je na astronomiji tamo i doktorirao, pozvao me prošle zime i rekao da im je u Društvu Astronoma Srbije ponestalo predavača. Iskreno, čudio sam se, ali pošto se radi za djecu školskog uzrasta, poziv sam rado prihvatio, jer je astronomija uvijek predstavljala moju omiljenu oblast interesovanja. I evo me ponovo u prirodnim naukama! Predajem o zemljanim kretanjima, orijentaciji u prostoru, sazviježđima, sunčevom sistemu, galaksijama, fiksnim zvijezdama i njihovom pronalaženju na nebu, što me posebno fascinira. O tome razgovaram sa djecom u kupoli mobilnog planetarijuma Društva Astronoma Srbije, koje je u tijesnoj saradnji sa Matematičkim fakultetom Univerziteta u Beogradu“.
Nenad pojašnjava da je riječ o projektu pod nazivom „Putuj u svemir“, a predavanja se odvijaju po školama, uz posebnu opremu. Djeci se u okviru 45 minuta priča o astronomskim temama, a sve je zamišljeno kao interaktivna nastava u mobilnom planetarijumu. Tu su djeca u prilici da osjete skoro kao da su u svemiru.
„Cilj predavanja je da se djeca animiraju na prirodne nauke, da se probudi ekološka svijest, upoznaju sa osnovnim pojmovima i terminima u svijetu koji ih okružuje i da im se to predstavi na jedan neuobičajen način, koji nije kao onaj iz knjige ili školske table kao ni iz kompjutera. Bitan je medij kojim se djeci prezentuje znanje, čije usvajanje je na osnovu samog utiska učenja u planetarijumu mnogo jače. Iskustva su fantastična! Posao sam zavolio i obojio ga ličnom pričom i skečevima, a najviše me raduje koliko su naša djeca pametna i koliko ih toga zanima“, uzbuđeno priča Nenad, gotovo kao da upravo sad drži jedno od svojih predavanja u kupoli.
Najveća želja mu je da mobilni planetarijum dovede u Trebinje. Nada se da bi mu se mogla ostvariti već ove godine.
„Ovo je moj grad, i pošto se ovdje osjećam najbolje, želim da takav osjećaj imaju sva naša djeca i stariji sugrađani koji bi došli u planetarijum. Svim srcem se nadam da ću ideju uspjeti da realizujem i sve organizujem, kako na svoju, a ponajviše na radost trebinjskih mališana“, kaže Nenad Stević, koji je do sada predavanja o astronomiji držao širom Republike Srpske, Srbije, Crne Gore, pa čak i u Gacku i Nevesinju.
Svjestan da je astronomija sve manje zastupljena u školskom programu, prilično šturo uz geografiju, sugeriše da je i zbog toga planetarijum za djecu veoma koristan. U tom smislu nastoji i da nadograđuje vlastita znanja.
„Ovo nije moj posao, nego hobi koji me i te kako interesuje. Nisam profesionalac u toj oblasti, ali da znam da objasnim djeci osnove astronomije znam, kao što mi lako polazi za rukom da ih približim astronomiji. Takve sam prirode da mi ovaj posao leži. Pričam sa najboljim dijelom populacije, našom djecom. To su mali svemiri. Nevjerovatno koliko su pametni. Samo nisam ispunjen do kraja, jer to nije moja profesija, diplomate. U profesiji ste najbolji, a u hobiju možete biti, a i ne morate. Ipak, satisfakcija mi je kad vidim da su klinci srećni!“
Od onog klinca koji je rastao omađijan očevim pripovijedanjem, Nenad postade onaj, zbog čijih se priča djeca s radošću bore za svoje mjesto pod zvjezdanim nebom kupole mobilnog planetarijuma. I ne mare što on nije profesionalni astronom. Kući odu bogatiji za parče svemira koje im je Nenad zdušno pokazao. Sa znanjem više i nesvakidašnjim doživljajem, a priče ostaju za pamćenje.
Mobilni planetarijum poboljšava učenje
„Mobilni planetarijum je nastavno – naučno sredstvo, jako korisno. Djeci pravi fenomen. Moram to da kažem, djeca u Trebinju ne zaslužuju da zaostaju za djecom Izraela, Velike Britanije, Rusije, Amerike, a pogotovo ne za djecom okruženja! Mi smo dužni da djeci otvaramo vidike! Proces učenja treba da ima pozitivan rezultat, a ne negativan, da je djeci dosadno. U tom smislu, planetarijum poboljšava proces učenja. Djeca se danas masovno koriste kompjuterima, mobilnim telefonima, tehnologijom svake vrste i prirodno je da im planetarijum ima smisla. Osim što im unutar kupole pokažem zvijezde, kad to jednom nauče, znaju da ih raspoznaju i naveče, tražeći ih golim okom na nebu. Orion, Sjevernjača, Sirijus, Veliki i Mali medvjed i tako dalje, kad vide u planetarijumu praktično mogu da osjete i u realnosti. Zato je planetarijum pun doživljaj“.
Koja je najsjajnija zvijezda na nebu?
„Za svaku osobu je korisno da zna par zvijezda i da, kad gleda u nebo zna u šta gleda. Porazno je kad odrasli ljudi ne znaju osnovne pojmove pa kažu da je najsjajnija zvijezda Sjevernjača i da je to zvijezda Danica. A zapravo, najsjajnija zvijezda na nebu je Sirijus, dok je zvijezda Danica narodno ime za planetu Veneru! Znanje jeste beskonačno i opšte i učimo se cijeli život ali neke stvari u opštoj kulturi se valjda podrazumijevaju. Moja misija je da pomognem djeci u osnovnim znanjima, kao i odraslima koji žele da ih čuju“.
Maja Begenišić/Glas Trebinja