U sobi na hirurgiji, „četvorci“, prvi krevet do vrata. Leži jedan čovjek što se ne predaje. Dočekao nas je sa osmijehom – onim tihim, šeretskim, kakav imaju samo ljudi koji su s mukom hljeb zarađivali i s vjerom bol i tegobe podnosili.
Onaj osmijeh što ne glumi. Što nije naučen, ni pozajmljen. On se rađa iz duše, iz preživljenog. Iz godina u kojima je svako „dobro jutro“ bilo pobjeda. Vedrina. Hrabrost. Nepokolebljivost. Oči što nisu nikad spustile pogled. Oči koje su gledale dijete, majku, doktora i smrt – sve istim pogledom.
„S kim živiš?“ – pitali su ga jednog jutra, više da prekrate tišinu nego iz znatiželje. A on, bez ijednog uzdaha, sa blagim osmijehom, reče: „S dijabetesom“. I svi u sobi zastadoše. Jer je u toj rečenici bilo i tuge, humora, borbe, poraza i pobjede.
Dragan Samardžić – naš „Šef“ iz Berkovića. Tako ga zovemo, od milja. Redovni pacijent hirurgije. I čovjek koji zna šta znači riječ „izdržati“.
Drugog izlaza nije bilo“, priča on, tiho, onim glasom što više kazuje nego što govori.
„Morala je da se amputira i desna noga, iznad koljena. Doktori su savjetovali – ja sam prihvatio. Nema druge".
Zahvaljuje svakome po imenu. Zahvaljuje svakome po srcu. Načelniku hirurgije, doktoru Simiću, ljekarima, sestrama, osoblju.
Hvala im, iz duše. Što živim, što dišem – dugujem njima".
Od 1974. godine – od svoje osme godine, Dragan živi sa dijabetesom. To je čitav život. Četiri puta dnevno – ubod. Bez dana odmora. Bez pauze. Bez mogućnosti da kažeš „neću danas“. I nikad se nije žalio.
Najstariji je član Udruženja dijabetičara Trebinje po stažu. Po broju godina borbe. Po broju noći bez sna i jutara bez glasa.
„Dijabetes se mora ozbiljno shvatiti“, kaže on. „Redovne kontrole, njega stopala, dobra regulacija – ali i vjera. I nada. Bez vjere – ne ide".
„Dijabetes se mora ozbiljno shvatiti“, kaže on. „Redovne kontrole, njega stopala, dobra regulacija – ali i vjera. I nada. Bez vjere – ne ide".
Tog jutra, u sobi za odmor, dok je čaj parao tišinu,kao miris djetinjstva, pala je jedna suza. Ne ona što jeca, ne ona što cvili – nego ona što ćuti i peče. Ona što se skotrlja niz obraz pa stane na kraju usne, kao da čeka – hoćeš li je obrisati ili progutati. I ne „Šefova“ nego moja.
Priča mi: „Mama mi je dala ovaj prsten, da ga imam od nje…“ – rekao je tiho. Majka mu je na Berkovićima, stara 94 ljeta, nepokretna je. Život joj se sveo na postelju, zidove i pogled kroz prozor. A brat Dušan, iz Trebinja, sada je uz nju.
„Dok sam imao nogu“, veli Dragan, „ja bih joj ujutro dao lijekove, skuvao kafu, malo ručka napravio, do prodavnice otišao na motoru – onom mom 'Tomosu'. A sada…“. I tu zastane. Jer šta da kaže? Zastane – ali ne posustane.
Priča nam da se u kući griju na drva. Komšinica pomaže koliko može. Pomogli su mu i dobri ljudi – Luka Petrović, generalni direktor Elektroprivreda Republike Srpske, Hidroelektrane na Trebišnjici. Ali teško je. Jer invalidnina i majčina porodična penzija nisu dovoljne ni za lijekove, ni za drva, ni za protezu. A mora uskoro ići na Institut „Miroslav Zotović“. Po novu protezu. Po novi oslonac. Po šansu da opet, bar ponekad, prošeta do trgovine.
Troškovi su veliki. I tu je zastao. Gledao je kroz prozor bolničke sobe, tamo negdje ka brdima iznad Trebinja. Ali u očima nije bilo tame. Nije bilo ni gorčine. Niti srama. Bilo je samo dostojanstva. Njegov duh nije ranjen. Njegov osmijeh nije amputiran. Jer, neki ljudi – i kad im uzmeš nogu, ne prestaju da hodaju. Oni koračaju srcem. Koračaju uspomenama, vjerom, snagom koja dolazi iznutra.
Dragan – naš „Šef“ – i dalje se bori. I još uvijek, uprkos svemu – smije se. Zato, humani ljudi Hercegovine, ljudi s kamena koji znaju šta znači pomagati, koliko ko može – pomozimo ovom dobrom čovjeku koga život nije mazio,ali koji i dalje drži osmijeh kao barjak.
Uplatite, koliko ko može, na račun broj: 5520002160439935 otvoren kod Adiko banke na ime: Dragan Samardžić.
Jer svaka pomoć, i najmanja, biće veliki korak za njegov nastavak borbe kroz život.
A dok sam odlazio niz hodnik bolnice, tiho i zamišljeno, sa sobom nosio tišinu sobe „četvorke“, miris čaja i jedan pogled što se ne zaboravlja – zaustavila me tiho dama u bijelom, ona koja pripada onima što ne viču, a sve govore. Ne moram joj spominjati ime – dovoljno je reći: ljudsko biće. Jedno od onih što imaju toplinu u glasu, i dušu u očima. Pogledala me pravo. Onako kako samo žena zna kada moli – a ne moli za sebe. S onom blagom, zabrinutom odlučnošću, koja više liči na majčinu, nego na profesionalnu. I rekla: „Rato, molim Vas… pomozimo Draganu. Onako kako Trebinje zna. Kako Hercegovina zna. Dobar je ovo čovjek.“
I bila je u pravu. Jer nekada, jedno „molim Vas“ odzvoni jače od svih govora. I jedno „dobar je čovjek“ – vrijedi više od hiljadu dijagnoza. Pa da pomognemo. Evo već od ponedjeljka. Ko i koliko može. Jednu kafu manje, jedan ručak manje – a nečiji kvalitetniji dan života više. Da Dragan ustane. Da živi. Da se osmijeh ne ugasi.
Napišite svoj komentar!