Jedan mališan pobjedio je prirodu, a neurolog objašnjava kakvu je reakciju nedostatak kiseonika u njegovom organizmu izazvao. Da li je mali Mikael izuzetak ili smo svi sposobni za ovakvu reakciju?

Četrnaestogodišnji Mikael upao je u kanal i nije uspio da izroni na površinu. Spasioci su pokušavali da ga izvuku iz vode nešto manje od sat vremena. Kada su ga pronašli, bio je živ. Dečak je, zatim, održavan u životu zahvaljujući aparatima čitavih mjesec dana, a potom se probudio i sada se oseća kao da se ništa nije ni dogodilo.



Ovo nije usamljen primjer kada je riječ o rekordima u tome koliko čovjek može da izdrži pod vodom, smatra doktorka Canka Falil, stručnjak Instituta za neurologiju u Njujorku. Doktorka Falil kaže da postoje dvije reakcije koje se mogu javiti uslijed nedostatka kisonika.

Prva je refleks ronjenja ili bradikardični odgovor, koji se izučava kod vodenih sisara, ali se veruje da postoji i kod ljudi. Kada se nađemo pod vodom, naši krvni sudovi se skupljaju i rad srca se znatno usporava. Potom se krv usmjerava u dijelove tijela u kojima je najneophodnija.

"Tijelo štiti najefikasnije organe: mozak, srce i bubrege", kaže doktorka Falil.

Ono što spasava ljude od davljenja, prema hipotezi doktorke Falil, jeste selektivno hlađenje mozga - što se brže mozak ohladi, to će se više očuvati.


Kada duže vrijeme provedete pod hladnom vodom, vaše tijelo funkcioniše tako da doprema hladnu krv u mozak. Hiperkapnička vazodilatacija je proces koji pokreće telo kada se u njemu nađe ugljen-dioksid koji se ne izbacuje disanjem. Višak ugljen-dioksida proširuje krvne sudove, pa samim tim i više hladne krvi dolazi do mozga.


Ostaje, ipak, pitanje da li je Mikael izuzetak ili smo svi sposobni za ovakvu reakciju.


Izvor: Nacionalna geografija