Bivši željezničar iz Diklića Milovan Milanović, koji već dugo „gazi“ devetu deceniju, stigao je u trebinjski Dom penzionera prije punih šest godina, 2011., negdje o Vaskrsu, kada je, nenavikao da ne radi ništa osim gledanja televizije i besciljnih šetnji, odlučio da pravi makete mostova koji su ga, kako kaže, oduvijek fascinirali kao impozantne građevine i crkava kojima se divio na jedan drugačiji način.


Počeo je, u stvari, najprije raditi sa hrastovom korom koju je lijepio za flaše, praveći od njih prelijepe ukrasne i ujedno i upotrebne predmete, ali mu je to s vremenom izgledalo suviše jednostavno pa je prešao na građevine, najprije „sagradivši“ minijaturnu crkvu, a onda i mostove i druge ukrasne predmete.
„Kad sam vidio da mi to ide, nakon crkve sam napravio imitaciju ognjišta sa božićnim ražnjem koji mi zovemo veselica, a onda sam naizmjenično pravio minijturne crkve i mostove, najprije Arslanagića – Perovića most, pa ostale“, kaže čika Milovan.
Strpljenja ima, vremena mu ne nedostaje, samo mu fali materijala i alata, ali se nekako kod stolara snađe za materijal, a alat je sam napravio, jer se, kako kaže, sastoji od kliješta, britvice, noža, šmirgl papira i sitnih piručnih stvarčica.

Nakon što je nedavno dovršio trebinjski Kameni most, malo će, kaže, i pauzirati, jer je već krenulo proljeće, a sa ovim godišnjim dobom idu i radovi oko pčela, jedine zanimacije koja mu je od nekadašnjih brojnih poslova u Diklićima preostala.
Kao da je jedva čekao da pomene svoje selo, kaže da ga u Diklićima čeka pčelinjak od oko sedam-osam društava, oko koga radi on sam, popravka košnica koju takođe radi sa puno ljubavi i tako do jeseni, kada se ponovo vraća svome hobiju, jer je pravljenje maketa jedina zanimacija koja mu ostaje u danima kada se ne može puno izlaziti vani.
„Nemojte me pitati o zaradi, ja ovo ne radim zbog zarade i nikada ništa nisam prodao, a dosta toga sam poklonio. Dom penzionera jeste dobra ustanova i ne mogu se ni na šta požaliti, ali ovo nije moja kuća da bi ja ovdje razvijao neku radionicu, već u svojoj sobici na ovaj način samo prekraćujem vrijeme koje je bolje iskoristiti ovako već da gledam političare na televiziji, ili da trošim vrijeme raspredajući o tome koji je od njih bolji. Mislim da je bolje to vrijeme potrošiti u nečem kreativnom, ali da ne bi izbjegavao ni prijatelje, velim da je bolje da im izradim i poklonim neku maketu, pa ćemo o njoj pričati“, nastavlja Milovan u šaljivom tonu.
Tako je izradio i maketu jedne crkve pločare kako bi je poklonio trebinjskom Crvenom krstu, čiji je sekretar Aleksandar Koprivica ostavio naročit utisak na njega, svojom dobrotom i plemenitošću.
Uzdišući za nekadašnjim vremenima u kojim je gotovo svaki stanovnik njegovih Diklića, a do ukidanja željeznice ih je bilo dosta, bio i zemljoradnik, i čobanin, i pčelar, Milovan kaže da od pčelarstva nikako ne može odustati, jer se na njihovom primjeru ljudi trebaju ugledati, pa bi drugačije i poimali i živjeli život.
Jedno je vrijeme kupovao dasku, sušio jek, pravio košnice, dok danas samo popravlja ono što je nakad napravio, izrađujući ramove i na način kako mu odgovara – strpljivo i smireno, onako kako je u životu navikao.
Kaže da tako radi i svoje makete, strpljivo i smireno, jer drvo nije papir pa da trpi pisanje i brisanje.
„Ja nemam nikakvih sprava, uglomjera i šestara, kako bi odredio kakvi će biti lukovi na mostovima, krov na crkvama, samo mjerim visinu i širinu i crtam rukom, iz svoje glave bez ikakvih šema. Prođem samo nekoliko puta mostom koji radim, vratim se da ponovo pogledam ako nešto nisam siguran kako ću uraditi i dovršavam oprezno i polako“, dodaje ovaj stari željezničar koji odavno u sebi nosi želju da u drvetu ovjekovječi pravu željezničku prugu.
Neke dijelove za taj rad je već i napravio, pripremajući se da radi lokomotivu-parnjaču ispred stare željezničke stanice, jer je parnjača, kako kaže, bila njegov izvor prihoda, izvela na put njegovu djecu, pa mu i danas daje penziju, ali za to trenutno nema ni materijala ni alata.
Kaže da se, sa druge strane, nije smio ni usuditi na ovaj poduhvat jer ne zna hoće li je moći vjerodostojno prenijeti na drvetu, što bi za njega bilo porazno, iako ga, našali se se ponovo, „niko ne bi ružio“.
„Možda ću se na jesen vratiti ponovo ovoj zamisli, ali ne želim obećavati, jer će ovo neko pročitati, a ako ja ne ispunim obećanje biću posramljen, s obzirom da sam se uvijek u životu trudio da ispunim ono što obećam“, kaže dalje.
Koliko god to čudno izgledalo, Milovanu je teško prihvatiti činjenicu da ljudi sve više lažu jedni druge, da se cjelokupno društvo sve više mijenja, da se mijenja i vjera , da se ne poštuju običaji, što ga je i ponukalo da napravi malu maketu badnjaka i veselice.
Kaže da ga naročite emocije preplavljuju kada je Božić u pitanju, ne samo zbog nekadašnjih običaja nalaganja badnjaka, već i zbog toga što se nekada u te blage dane nije smjelo ni svađati, niti išta loše govoriti, a ako je ko bio u zavadi – taj se na Božić morao miriti.
Zato kaže da voli raditi i makete crkava, najprije koristeći drenovinu, ali, budući da ju je teško obrađivati i ona s vremenom mijenja boju, prešao je na javor – drvo lagano za obradu, bez srži u sredini.
„Još dok sam bio momak došao je kod nas jedan sa Brda i donio jaram za volove na prodaju, lijep, lagan za rada, bijeli se i odmah mi zapadne za oko. Pitam ga pošto je, on udari bogami dobru cijenu, ali sam je odmah prihvatio – toliko mi se svidio. I nisam se pokajao, jer me je taj jaram dugo i dugo služio. E, tad sam zavolio javor i kad bi bilo kakav seoski predmet bio urađen od javora, dobro nas je i služio“, tvrdi on.
Milovan je kasnije i sam pravio te seoske upotrebne predmete, a sjekire i druge alate i danas nasađuje za prijatelje, što naizgled izgleda jednostavno, ali se najprije drvo mora pažljivo odabrati, dobro osušiti i kasnije obraditi.
Žaliti za tim vremenom, kako i sam kaže, nema koristi, jer, žalio ne žalio – u Diklićima se više ni frezom, ni motikom, a kamo li ralom i volovima zemlja ne obrađuje, ne čuje se odavno ni pisak lokomotive, ni pjesma djevojaka i momaka, a sve je manje, nažalost, i ljudskoga glasa.
„Samo dvojica-trojica ljudi povremeno dolazi i obrađuje nešto zemlje, što je, samo da dođete i vidite, tuga jedna velika. Da je neko šezdesetih, sedamdesetih godina sliko selo sa jedne tačke i sad ponovo došao i sliko sa te tačke – niko ne bi prepoznao da je to isto selo, sada zaraslo u trn i šiblje, nekad cvjetalo u beharu svakojakog voća, ali šta ćeš, vrijeme sve…“, završava svoju priču stari željzničar i sadašnji maketar.
Još dugo je, nakon što smo okončali onaj oficijelni dio razgovora, Milovan prevrtao po rukama jedan dio buduće lokomotive staroga „ćira“ i pričao o Diklićima, momkovanju, starim dobrim vremenima, pa se sve na jedno vraćajući – nikako mu nije jasno zašto se ukide željeznica i kako opustje onakvo selo…
SVE HVALE ZA DOM PENZIONERA
Osoblje doma penzionera s ponosom ističe radove svojih štićenika, za koje su u holu postavili i posebnu vitrinu u kojoj je izloženo najviše Milovanovih radova.
On sam takođe ističe da su svi predusretljivi i vrlo radni i ljubazni.
„Ako bi ovdje bilo primjedbi, bilo bi samo za nas stanare, jer se ovi ljudi za nas brinu kao da smo njihovi najrođeniji“, dodaje on.
Glas Trebinja/Vesna Duka