Piše: protojerej-stavrofor dr Velibor

Od kako je na pravoslavni Božić 2020. godine stupio na snagu Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica i od kako su, zbog više diskriminatornih i neustavnih odredbi zakona, pokrenute mnogoljudne litije u skoro svim gradovima Crne Gore, javno je problematizovano pitanje inicijative za ocjenu ustavnosti spornih odredbi zakona koju bi Ustavnom sudu podnijele Mitropolija crnogorsko-primorska i eparhije SPC u Crnoj Gori.


Jedan pravnik je tvrdio da Crkva ne podnosi inicijativu Ustavnom sudu, jer ”ne želi da djeluje institucionalno nego vaninstitucionalno litijama”. Pravnik je zaboravio da litije kao javna okupljanja vjerskog karaktera itekako predstavljaju institucionalni i legalni oblik djelovanja, jer su organizovane u skladu sa Zakonom o javnim okupljanjima i javnim priredbama i u institucionalnoj saradnji Crkve kao organizatora sa Upravom policije kao nadležnim organom državne uprave. Drugi pravnik je gotovo stoprocentno bio siguran da ”Crkva neće podnijeti inicijativu Ustavnom sudu”. Od početka je bilo jasno da je priča o Ustavnom sudu i inicijativi samo razlog da bezočno napadaju Crkvu i mirne građane na litijama.

Prvo, treba znati da nije Crkva jedan i jedini subjekt koji ima pravo da Ustavnom sudu podnese inicijativu za ocjenu ustavnosti spornih zakonskih odredbi. Po Ustavu i Zakonu o Ustavnom sudu, svako može da podnese inicijativu za ocjenu usaglašenosti spornih zakonskih odredbi sa Ustavom. Osim toga, postoji i još jedna mogućnost koja se odnosi na pokretanje postupka predlogom za ocjenu ustavnosti, koji mogu da podnesu Vlada, narodni poslanici, lokalne samouprave i druge ustanove. Kao što se vidi, po Ustavu i zakonu, postupak pred Ustavnim sudom može da pokrene svako, a ne samo Crkva. Osim toga, i Ustavni sud ima pravo da po službenoj dužnosti pokrene postupak. Ne čudi što se to pitanje postavlja Crkvi, ali čudi zašto se to pitanje postavlja samo Crkvi.


Možda neko na to može da kaže da je, po prirodi stvari, Crkva najzainteresovanija da se iz pravnog poretka Crne Gore uklone neustavne zakonske odredbe o slobodi vjeroispovijesti, poništavanju pravnog subjektiviteta kroz tzv. reevidenciju vjerskih zajednica i retroaktivnoj primjeni prava kojom je namjereno vršenje brzopotezne nacionalizacije Svetinja i ostale crkvene imovine koja je nastala prije 1. decembra 1918. godine. To jeste tačno, ali se nije valjda dotle došlo da je jedino Crkva u Crnoj Gori zainteresovana za pravdu, pravičnost, ustavnost, zakonitost, ljudske slobode i prava, pravnu državu i ostale univerzalne vrijednosti.

Neću ovdje da obrazlažem veoma učestale teze o ustavnim sudovima kao političkim sudovima na eks-jugoslovenskim prostorima. Umjesto toga, navešću da pravnici-kritičari Crkve i građana na litijama nisu primijetili krajnje problematično i nezakonito stanje u Ustavnom sudu. Umjesto predsjednika, zamjenika predsjednika ili najastarijeg sudije kao vršilaca dužnosti predsjednika, kako je propisano Zakonom o Ustavnom sudu, u to vrijeme je nezakonito izabrana ”predjsedavajuća sudija” Ustavnog suda, a takva funkcija ne postoji po zakonu. I to je nedavno utvrdila nadležna sudska vlast u Crnoj Gori, pa je odmah po presudi za vršioca dužnosti predsjednika, u skladu sa Zakonom o Ustavnom sudu, izabran najstariji sudija! I nikome ništa što je Ustavni sud skoro godinu dana donosio odluke u nezakonitom stanju. Dalje, prije nekoliko godina je stavljena van snage odredba iz Zakona o Ustavnom sudu kojom je bilo propisano da se postupak po inicijativi ili predlogu za ocjenu ustavnosti ima okončati u roku od 18 mjeseci. I to je dug rok u društveno napetim i tenzičnim situacijama, a da ne govorimo o sadašnjoj situaciji kada nije propisan nikakav rok za okončanje postupka, a što bi trajalo u nedogled.

Mnogi ne znaju da eventualno podnošenje inicijative Ustavnom sudu od strane Crkve ili bilo kog drugog subjekta ne bi, samo po sebi, suspendovalo primjenu spornih, neustavnih i diskriminatornih zakonskih odredbi. Shodno Zakonu o Ustavnom sudu, jedino bi, u slučaju pojedinačnog hrama, manastira ili neke druge crkvene nepokretnosti, mogla da se traži privremena mjera dok bi neustavne i diskriminatorne zakonske odredbe i dalje bile na snazi i proizvodile bi svoja ciljana anticrkvena dejstva, odnosno ispunjavale bi svoj anticrkveni cilj i namjenu.

Zbog svih navedenih razloga, bez obzira što je Pravni savjet Mitropolije odmah nakon stupanja zakona na snagu pripremio inicijativu Ustavnom sudu, a posebno zbog velikog uznemirenja vjernika i onih koji to nisu – smatrali smo da se dijalogom moglo doći do bržeg, jednostavnijeg, pravednog i pravno održivijeg zakonskog rešenja koje bi bilo u skladu sa Ustavom i jedinstvenim pravnim poretkom Crne Gore. Takvo rešenje bi, u skladu sa preporukama i čestim ohrabrenjima sa releventnih međunarodnih adresa, najbrže povratilo mir i spokoj među vjernike koje je uznemirio Zakon o slobodi vjeroispovijesti sa mnogim odredbama, a posebno sa onim iz članova 3, 25, 26, 28, 62, 63 i 64 Zakona, koji i jesu najsporniji ne samo za Crkvu nego i za pravni poredak Crne Gore.

Vrijeme je pokazalo da smo bili u pravu. Insistirali smo na dijalogu i institucionalnom rešenju problema, odazvali smo se na dijalog i argumentovano smo zastupali jedinstvene i od Episkopskog savjeta jednoglasno usvojene stavove Crkve. Vladin ekspertski tim na čelu sa eks-ministrom Zoranom Pažinom je u dijalogu postavljao ultimatume, a sve sa ciljem da se Crkva okrivi za sve i svašta pod kapom nebeskom. Na sreću, to je svako prepoznao!