Trebinjka Zorica Pravica- Cindrić, vaspitačica u vrtiću „Naša radost“, jedina u Hercegovini kreira i izrađuje platnene lutke. Do sad ih je napravila bezbroj. Na radost mališana sa kojima provodi veći dio dana, ali i za svoju dušu. Posjeduje čitavu kolekciju. Svaka je unikatna i neponovljiva.


„Bili smo u posjeti kućnim prijateljima. Tada smo živjeli u Švajcarskoj, gdje sam i rođena. Gospođa Tereza se bavila izradom krpenih lutaka. Toliko sam se oduševila da mi se svaki detalj te posjete urezao u pamćenje. Poželila sam da imam jednu. Nije mogla nijednu da mi pokloni jer su sve već bile rezervisane. Obećala je da će mi napraviti specijalnu. Međutim, nikad nije ispunila obećanje. Bila sam jako razočarana. Od tada u meni tinja želja da pravim lutke“, priča Zorica kako iz razočarenja može da nastane hobi.
Lutkarstvo nije jedini Zoricin hobi. Osim izrade lutaka, ova nježna plavuša crta, restaurira namještaj, pravi drvene kutije od parketa, gravira na aluminijskoj foliji, oslikava staklo, a u gradu je osim po lutkama, postala prepoznatljiva i po oslikavanju bocuna, buklija, flaša i čaša, koji se koriste na slavljima za Krsnu slavu, rođendan i ponajviše – vjenčanje.

Sve traženije i svadbene čaše za mladence…
Od malih nogu se dalo primijetiti da je umjetnička duša. Kao dokaz tome mi pokazuje uokviren crtež u olovci „Sara Kej“, koji krasi ulazni hol u porodičnom domu u Zasadu. Njeno djetinjstvo je obilježilo crtanje. Danonoćno. Ti periodi su trajali po dvije godine, a onda bi se zasitila i pauzirala po dvije godine.
„Imala sam devet godina. Jako prehlađena ležala sam u krevetu. Pamtim da sam imala visoku temperaturu. U tom periodu obožavala sam Saru Kej. Uzela sam papir i nacrtala je. To je jedan od mojih prvih crteža“, prisjeća se Zorica sa osmijehom i sjetom istovremeno, jer je taj crtež podsjeća na pokojnog oca, kome je bilo zadovoljstvo da podstiče kćerkine talente.
„Bilo koji rad, koji sam uradila, taman i onaj za vrtić, običnu pčelicu ili bubamaru kad nacrtam, on je čuvao, uokvirivao, podržavao me i jačao moje samopouzdanje. Crtež je prvo morao da bude u kući jedan period, da on to gleda pa tek poslije, bih ja to mogla odnijeti u školu ili pokazati drugarima“, ističe na ličnom primjeru koliko je bitna roditeljska pažnja i podrška u odrastanju, a naročito to primjećuje otkad je zaposlena u vrtiću.
Gimnazijske dane su joj obilježile novine „Praktika“, koje je njena mama redovno kupovala. Obilovale su svakojakim savjetima. S pažnjom ih je čitala i ideje primjenjivala. Upravo u „Praktici“, otkrila je dekupaž. U to vrijeme, u Trebinju je bilo nemoguće pronaći materijal za ovu tehniku. Ni salvete, ni ljepilo … Zorica nije odustajala. Improvizovala je i shvatila da se dekupaž može raditi bjelancetom umjesto ljepila.

Pehar za najizuzetnije prilike
Talenti su isplivavali na površinu. Hobiji su se nizali. Izrastali jedan iz drugog. Šta god je uzela u ruke bilo je oslikano, napravljeno, ukrašeno … kamenčići, slike, drvo, plastika, staklo … I tokom fakulteta, a i poslije, dok nije bila zaposlena, nije odustajala od crtanja i slikanja. Dugi niz godina u slobodno vrijeme gravira na aluminijskoj foliji, osam puta debljoj od kuhinjske. Zidove porodičnog doma krase sova i paun nastali ovom tehnikom. Istovremeno od parketa pravi drvene kutije i oslikava ih dekupažom.
Krajem osnovne škole je počela da šije torbe pa majice, a zatim se osmjelila da ostvari djetinji san i pravi lutke. Počela je da uklapa različite materijale. Da se poigrava bojama, oblicima, koncima, dugmićima … Međutim, konstantno je imala problem sa punjenjem za lutke. Fabričke se pune sintetičkom vatom, koja se kod nas ne može kupiti. Zato je probala sa običnom vatom, pijeskom, rižom …, ali nije bila zadovoljna izgledom lutaka.
„Zapitala sam se čime mogu napuniti lutku jer kod nas ne možete kupiti sintetičku vatu. Probala sam sve i svašta, ali sam je na kraju morala nabaviti iz Novog Sada“, pomalo razočarano, Zorica potvrđuje priču svih trebinjskih kreativaca o problemu nabavke repromaterijala i dodaje da su sve njene lutke, iako različitih veličina, od prirodnih materijala – pamuka, svile, čohe i vune. Njene lutke su jedinstvene i po tome što svaka svojom originalnošću dočarava jednu životnu priču. Izrada ovih unikata nije lak posao, zna da traje danima, nedjeljama …
„Kada ja pokušavam da dočaram karakter lutke i kada pravim čitavu njenu priču, to je najljepši stvaralački dio. Kada je drugi ljudi dožive na onaj način kako sam ja željela tek onda sam zadovoljna. Rad na lutkama me pokreće. Njihova izrada je čista ljubav. Sve se ovo radi iz duše i iskreno – inače je besmisleno“, kaže Zorica, ali i potvrđuje da ljudi često nemaju mogućnosti da priušte sebi kvalitetnu lutku. Po sopstvenom priznanju, žao joj je da prodaje lutke jer ne može da „izusti“ njihovu pravu cijenu. Vrijede mnogo (za naš standard) jer ulaže kvalitetne materijale, ali i puno truda i rada. Ipak, uvijek ima onih koji znaju da cijene rad i kvalitet.
„Veliki problem je naplata. Ne mogu da idem ispod cijene. Čak „ruke“ nikada ne naplatim. Zato me ukućani i bliski prijatelji često kritikuju, ali ja sam zapravo srećna kad vidim da se taj moj rad nekome stvarno svidio. Oduševljenje niko ne može da plati“, tvrdi Zorica i dodaje da je prvu lutku u obliku mačke napravila na fakultetu. Bila je to ginjol lutka za predstavu.
Uporedo, ova višestruko talentovana Trebinjka, oslikava sve vrste staklenih proizvoda.

Oslikavam bocune, čaše, flaše. To je poseban proces, koji obožavam…
„Oslikavam bocune, čaše, flaše… To je poseban proces, koji obožavam. Proces izrade bocuna nije nimalo lak, pogotovo ako radim kao poklon za Krsnu slavu i oslikavam i ikonu. Prvo uradim podlogu, a zatim iscrtavam konture, popunjavam i pečem. Izrada traje više dana. Obraćam pažnju na detalje pa i pečem u drvenom šporetu da bi se to moglo poslije prati. Imala sam boje koje su se mogle čak i u mašini prati. Međutim, zatvorio se trgovački centar „Obi“ u Mostaru gdje sam to kupovala pa sam sad u problemima“, priča mi Zorica koja je u Trebinju postala prepoznatljiva upravo po oslikanim buklijama i bocunima za svadbe.

Zorica je uvjerena da je umjetničku crtu naslijedila od djeda Ilije koji je pravio unikatne predmete od drveta
Saznajemo da su najtraženiji bocuni sa oslikanim ikonama te svadbene čaše za mladence. Ponekad se traže i neki kičasti detalji, drečave boje … tada, priznaje, pokušava mladencima da ispuni želje, ali na njen način.
Smatra da je umjetničku crtu naslijedila od djeda, Ilije Pravice, koji je pravio unikatne predmete od drveta. Pokazuje mi vitrinu, staru više od 100 godina, koja se čuva kao porodično blago. Kroz smijeh mi priča da su se tata i mama često prepirali na koga im je dijete talentovano, ali „pobjedio“ je djed. Danas joj u „poslu“ pomažu mama i suprug.
Dućan unikatnih proizvoda je projekat za budućnost, koji je osmislila sa kumom Milicom. Jer ona pravi leptir mašne te hekla i štrika odjeću za bebe. Za sada, njeni radovi se mogu pogledati i naručiti na fejsbuk stranici „Unikati s ljubavlju rađeni“.
Oduvijek je željela da bude slikarka. Ipak, u posljednjem trenutku odlučila je da upiše Filozofski fakultet, Odsjek za predškolsko vaspitanje i obrazovanje. Ljubav prema djeci je presudila. Smatra da je izabrala divno zanimanje u kome je spojila ljubav i kreativnost. Uživa u svakom danu i trudi se da male švrće podstakne da ispolje kreativnost. Neprestano se usavršava u poslu, a sada pokušava da radi takozvane valdorf lutke i marionete. Ove druge, kaže, razvijaju kod mališana veliku kreativnost, a njoj je najbitnije da svi njihovi talenti isplivaju na površinu.
Rad iz zadovoljstva
„Može od ovog posla i dodatno da se zaradi i upotpuni kućni budžet, ali ja ovo radim isključivo iz zadovoljstva. Volim da se bezrezervno posvetim nečemu što će me ispunjavati. Moje lutke su mi postale najdraži prijatelji“, kaže Zorica, vidno ponosna na svoje rukotvorine.
Poslije 10 sati rada – temperatura!
„Nedavno me kontaktirala djevojka. Tražila je oslikan bocun. Bukvalno me zvala u petak, a trebalo joj je za sutradan. Brat joj se ženio. Nisam mogla da je odbijem. Shvatila sam koliko je taj bocun bitan mladoženjinoj porodici, a i za mladine je jako lijep dar. Oslikavala sam deset sati u kontinuitetu. Poslije toga sam bila toliko iscrpljena da sam dobila temperaturu. Ipak, bila sam presrećna“.
Jelena Kovačević/Glas Trebinja