To kakva se vina mogu piti u podrumu manastira Tvrdoš, daleko je značajnije od činjenice da ovaj manastir već godinama učestvuje na značajnim svetskim ocenjivanjim i to sa nemalim i kontinuiranim uspehom. Ove godine su vranac rezerva, žilavka i merlo (Izba) doneli bronzana odličja sa Decantera, a klasični vranac preporuku. Ono što nam je dodatno privuklo pažnju bila je priča da se buteljka njihovog vranca Velika rezerva 2009prodaje u Kini po ceni od 700 evra!

Krenuli smo zato da vidimo šta se krije iza te priče.

Vrelina trebinjskog sunca u cik leta ni za tren ne usporava bratstvo manastira Tvrdoš u nastojanjima da za života doprinesu daljem razvoju i cvetanju ove svetinje. Pod vođstvom neumornog Igumana Save (Mirića), najzaslužnijeg što se ova evolucija odvija u svim pravcima i koga je gotovo nemoguće sresti („eno ga negde dole na reci, gradi hidrocentralu“, dovikuje neko), radovi gotovo nikada ne prestaju. Idiličnu sliku i mir manastirskog vrta, staza, tek izniklih stabljika loze, pa i vanvremenog bitisanja svetinja pod svodovima crkve, remeti buka i uzaludni pokušaji kipera da na malom prostoru zauzme najpovoljniji položaj.


Iz tog razloga jurimo pravo u vinski, današnji barik podrum koji se nalazi bukvalno ispod temelja crkve. Verovatno najzanimljiviji deo je uzak otvor u kamenom podu, „Mali podrum“ kako ga zovu, praktično tunel u kome se u pesku čuva pedesetak dragocenih boca iz 2003. godine. Ulaz je toliko uzan da samo najmršaviji monah može da se provuče i uđe u katakombu u kojoj je sve originalno kakvo je bilo u XV veku.

- Malo se zna da je čuveni košarkaš Dejan Bodiroga donirao prvi novac da se podrum uredi i kupe prve bačve – podseća Tihomir Kuduz, direktor vinarije Tvrdoš. – Prva proizvodnja kreće još za vreme rata 1994. godine, ali mala, kao u svakom domaćinstvu u Hercegovini. Potom četiri godine kasnije dižemo to na nešto malo viši nivo, ipak simbolično i za manastirske potrebe, ali su tad naišle dve vanserijske berbe, 2002. i naredne godine. Upravo je zbog te 2003. i izuzetno kvalitetnog proizvoda manastir postao poznat po vinu, posao je krenuo da se širi, toliko da je počeo da opterećuje monahe pa smo tri godine kasnije napravili veliku vinariju i zaposlili nekoliko ljudi da vode samo vinsku priču, ali kao nerazdvojivi deo manastira. Uz modernu opremu, krenuo je moderan način proizvodnje. Posebno zanimljiv je bio događaj kad je 2004. godine bogati čovek iz Čikaga Branko Tupanjac kupio 10.000 boca iz berbe 2003. da bi pomogao manastiru.


Poslastica za kineske kolekcionare, Velika rezerva 2009 Tvrdoš

Od para su tad kupljeni novi sudovi, a Tupanjac je svoje boce sačuvao. Kad je Tvrdoš postao poznata vinarija, shvatili su da nemaju arhivu pa su krenuli u Ameriku da boce otkupe.
- Hteli smo sve da ih otkupimo, ali nije bilo lako jer je vlasnik zaključio da je to vino danas izuzetno vredno, a ostalo je još pet-šest hiljada boca. Tek, uspeli smo neke da vratimo, a Tupanjac je na jednoj promociji u šali izjavio: „Sa mnogim sam Jevrejima pregovarao po Americi, ali ni sa kim ko bi bio ravan igumanu Savi”.
Te vraćene boce nalaze se sada u „Malom podrumu“. U međuvremenu Tvrdoš je postao prvi manastir koji je proizvodio i prodavao vino, pa prvi koji je učestvovao 2009. godine na Decanteru i prva manastirska vinarija koja je uplovila u more marketinga.
- Prvih godina bili smo kao crna ovca, svi nas napadali, posle čujem i drugi krenuli to da rade – seća se Kuduz tih marketinških početaka manastira.


Moderna oprema za moderna manastirska vina, Tihomir Kuduz

Među marketinške poduhvate može da se svrstaju i pojedine ručno rađene etikete koje je stvorio ikonopisac Dario, čovek koji je oslikao i kompletnu degustacionu salu, pa i etiketu za Vino Manstira Tvrdoš Velika rezerva 2009, kako izgleda najskupljeg vranca na svetu!
- Grožđe za ovaj vranac dolazi iz vinograda Mokro polje, a tabla Pod brdom, najstariji je zasad vranca u vom delu. Posađen je 1982. godine i iskreno već se pomalo raspada, ali ga držimo jer daje neverovatno grožđe. Kad bi sad čovek imao taj vinograd i pravio i prodavao vino bio bi u minusu jer je na čokotu maksimalno 900 grama do kilogram.
Iako po pravilu ovakva vina obavezno treba dekantirati barem dvadesetak minuta, kod Velike rezerve 2009 iz Tvrdoša odmah po otvaranju raspe se miris sveže otvorene čokoladne bombonjere prepune griotta sa višnjom ili trešnjom, tako da nije lako odoleti iskušenju da vino odmah probate. U svakom slučaju, predosećaj podstaknut aromama nagovešatva vino koje nadmašuje uobičajenu predstavu dobrog vranca. Ta senzacija postaje opipljivija pri dodiru jezika sa divnom svilenkastom teksturom i intrigantnim svežim kiselinama, a kaleidoskop trešanja i crnog bobičastog voće neprestano obrazuje nove slike u receptorima. I konačno, ovde trešnja nije onaj ukras na torti, već je suština duge završnice nakon koje ništa više ne dolazi u obzir. Osim novog gutljaja ovog čudotvorno balansiranog vranca.
A onda kreće priča o kupcu iz Kine koji je otkupio gotovo celu raspoloživu količinu ove čudesne rezerve. Dva puta je slao avion da mu donese po 600 boca, a do manastira je stigao glas da se tamo prodaje po ceni od 700 evra za buteljku. Ovde košta tačno 28 puta manje! Razlika? Poleđina etikete je na kineskom!

Podrum iz 15. veka


U podrumima manastira Tvrdoš nastaju neka od najboljih vina regiona

Originalni stari podrum potiče s kraja 15. veka. Period najvećeg ekonomskog procvata manastir je imao između 1510. i 1697. godine, što danas neki prepoznaju kao zlatno doba Tvrdoša. U to vreme se i sveti Vasilije Ostroški zamonašio, postao mitropolit i vrlo uticajna ličnost, ali su Turci 1697. godine srušili manastir u eksploziji. Srećom, podrum se nije skroz srušio već je ostao zatrpan, ali Turci puna dva veka nisu dozvoljavali da se išta radi, pa su mlađi monasi otišli u Herceg Novi gde su sagradili manastir Savina i gde je sačuvana manastirska riznica Tvrdoša iz tog perioda, a stariji su prešli reku Trebišnicu i podigli drugi manastir.
U novije doba, kad je 1992. godine počeo rat, sedište eparhije se iz Mostara seli u Tvrdoš, gde dolaze vladika Atanasije i iguman Grigorije i započinju veliku obnovu, da bi konačno 1996. godine otkrili ovaj podrum kakav je danas. Praktično, niko nije ni pretpostavljao da se u pećini, kako su je prepoznavali meštani Hercegovci, nalazi vinski podrum, jer je u to doba postojala ovde samo crkva i jedna kuhinja, a sve ostalo je od tada do danas sagrađeno. U zasvođenom prostoru su uređeni samo podovi, a na zidovima je još bilo tragova vina iz doba kad su ga Turci zatrpali.
Vino.rs/Milan Kokeza